Govoriti o Dobranjama, a ne spomenuti bogati opus narodnih pjesama koje su tu nastale, bila bi velika greška. Dva su oblika narodne pjesme karakteristična, ne samo za Dobranje nego i za većinu mjesta Dalmatinske Zagore, a to su: guslarske pjesme i ganga.

Guslarske pjesme

Gusle su dugo bile jedini instrument koji se svirao u Dobranjama, sve do nabave crkvenog harmonija sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Pretpostavlja se da su gusle pralik svih gudačkih glazbala. Izrađuju se uglavnom od kljenova i javorova drveta, osobito onog koje raste u kršu i do kojeg su ljudi poglavito u daljoj i bližoj prošlosti lakše mogli doći, budući da su bili mahom selitelji stočari.

Gusle moje od kljenova panja,
Kad guslite tuga mi je manja

Preko korita razapeta je koža, obično jareća, ovčja ili pak zečja. Struna gudala je od dlaka konjskog repa, kao i struna koja ide preko kobilice. Narod kaže: “Najbolja je dlaka od mladog crnog konja, vranca – deblja je i kvalitetnija”. Na donjoj strani korita nalijepi se komad smole, borove, ili pečatnog voska, o koju se gudalo tare da se opusti od masnoće i da daje bolji zvuk.

Pjesnikove gusle

Tekst napjeva opisuje aktualne ili prigodne teme političkog odnosno društvenog sadržaja, događaje iz prošlosti, ponekad šaljive teme i rugalice. Stih je uglavnom rimovani deseterac. Pjevač izrazom lica dočarava karakter teksta. Guslar pjeva i prati se guslama. Pri tome pazi na jasnoću izgovora i smisao teksta kako bi potaknuo veće zanimanje slušatelja.

Jedan od najpoznatijih skladatelja narodnih pjesama je Jure Milardović Markanov koji je skladao mnoge pjesme, ne samo uz gusle već i duže pripovjedne pjesme bez instrumentalne pratnje. Pjevanje tih pjesama organizirano je prema principima strukture tzv. kratkog napjeva koji služi za kazivanje dugačkih pjesama, narativnog karaktera s velikim brojem stihova. Šteta što je malo tih pjesama sačuvano i zapisano. Evo jedna pjesma koju je Jure, uz gusle, ispjevao razmišljajući o promjenama u svom selu:

  • O svom Selu

    Spomenut Ću Nešto O Svom Selu
    I Napisat, Takvu Imam Želju.

    Na Tisuću I Devet Stotina
    Osamdeset I Treća Godina
    Šesti Misec U Godini Biše
    U Dobranjam’ Crkva Se Pokriše.

    Pogledajte I Mladi I Stari
    Novi Pokrov Na Crkvu Se Stavi.
    Neka Bude Našem Selu Dika
    Kad Imaju Ovakva Župnika.

    Oj, Dobranje Moje Selo Milo,
    Davno Sam Se U Tebi Rodio,
    Uvik Si Mi Lipo, Selo Moje,
    Ispod Tebe Zeleni Se Polje.

    Moje Selo, Ti Si Slično Gradu,
    Tu Se Stalno Nove Zgrade Radu,
    Priko Tebe Sad Se Asfalt Kreće
    Sve Od Ciste Pa Do Gornje Terce.

    Svaka Kuća Uvik Puna Sila,
    Ljudi Gusle I Igra Se Šija.
    Tako Ti Je, Moje Selo Milo,
    Ja Ga Ne Bi Nikad Ostavio.

    U Tebi Su Pune Bačve Vina,
    Najviše Se Pije Kod Komina,
    Stari Ljudi Na To Su Navikli,
    Iz Bukare Slađe Vino Piti.

    Slušaj, Brate, Ovdje Laži Nema,
    Kazat Ću Ti Život Naših Žena:

    Dosta Robe I Kruha I Vina,
    Opet Ona Nikad Nema Mira.
    Svako Jutro Oko Sedam Sati
    Skupe Joj Se Kokoši Na Vratim,

    Rika Stoji Krave I Teleta,
    Ali Snahe Nema Iz Kreveta.
    Da Ne Odem Doručak Im Dati,
    Krepali Bi Po Njoj U Pojati.

    Vidiš, Brate, Ove Žene Mlade
    Slabo Svoju Imovinu Rade,
    Smakle Svoju Stoku I Živine,
    A Pustili Zemlju U Ledine.

    Pero Moje Još Nešto Nabaci
    Kako Žive Starice I Starci:
    Sin Otiša Na Rad U Kombinat,
    A Nevista Spava Ko Za Inat,

    Svom Čoviku Uvik Prigovara:
    “Ajde U Split, Kupi Štogod Stana,
    Ja Ne Mogu Više ‘Vako Stati
    Ili Ću Se S Tobom Razvinčati”

    Kad Je Čovik Sakupio Pare
    I Kupio Nešto Zgrade Stare,
    Ona Seli, Ne Reče Ni Zbogom,
    Sve Pokupi, Odnese Sa Sobom.

    “Jesam Li Ti Rekla, Ćako, Lani
    Da Ćeš Ostat Ti I Majka Sami”.
    Dođe U Split, Opet Nema Mira,
    Piše Ćaki: “Pošalji Kumpira!”

    Ovog Puta Sad Je Dosta Više,
    Neka Drugi Još Malo Napiše.

Jedan od rijetkih guslara danas iz Dobranja je Slavko Milardović-Stipić. Njegove pjesme o gradnji prvih kilometara asfalta u Dobranjama kao i o rekonstrukciji iste ceste 40-tak godina poslije, možete naći na linku GUSLARSKE PJESME

Narodni guslar Slavko Milardović - Stipić

Ganga

Ganga je danas najpopularniji vid narodnog glazbenog izražavanja većeg dijela područja središnje dinarske zone.

Većina onih koji su se imalo ozbiljnije bavili gangom kažu da je potekla iz Imotske krajine, odnosno da je njeno izvorište u Imotsko-bekijskom polju. U korist navedenog svjedoče i kazivanja mnogih dalmatinskih Zagoraca i Hercegovaca, među kojima je znatan broj onih koji podrijetlom nisu vezani za Imotsku krajinu. Tako npr. starosjedioci Ljubuškoga i bliže okolice usmeno će vam priopćiti kako je “ganga u njihov kraj došla 1905. iz Dalmacije, iz Imotske krajine preko Posušja i Bekija” (Boras, 1986.). Nastajanje gange pada u vrijeme od 1890. do 1900. godine, te je već u prvom desetljeću 20. stoljeća “odnila privagu” nad ranijim pjevanjem i učvrstila se kao način pjevanja.

O imenu GANGA kod Vladimira Anića nalazimo: “ganga” (gen. mn. gangi) etnol. momačko skupno pjevanje u okviru priprostoga lokalnog melosa (hercegovačka-imotska).

Ganga obuhvaća sve oblasti narodnoga života u Dobranjama: ljubav, šalu, rad, pojedina zbivanja i prostore, a ne zaboravlja ni odlaženje u vojsku i na bojišta, bilježi i odlaženja na rad u inozemstvo. S gangom se, jednom rječju, rađalo živjelo i umiralo. Nije svaka ganga “dobra” ganga; ima “dobrih” i “loših” ganga – kazat će vam narodni pjevači. Ganga je simbol regionalnog, a najposlije i nacionalnog identiteta. Preko poetskih sadržaja svojih tekstova, koji su gotovo uvijek suvremeni i djelatni, ganga kumulira i očituje narodnu mudrost. Zna biti nasrtljiva i plaha, vesela i tužna, gruba ali i nježna…

  • Dobranjska ganga

    Oj Dobranje, Morat Ću Te Slikat
    Pa Te Neću Zaboravit Nikad

    Gango Moja, Ja Te Piva’ Ne Bi’
    Da Se Nisam Rodio U Tebi

    Što Pivate Kad Pivat Ne Znate,
    Poslušajte, Onda Zapivajte.

    Sve Me Selo Zamrzilo, Brale,
    Samo Nije Ono Moje Male

    Dobranjčani Kad Pođu Na Rađu
    Nema Krčme Koju Ne Obađu

    U Imotskom Nastala Je Kriza
    Neće Cura Momka Bez Deviza

    Ovo Su Ti Iz Dobranja Dica,
    Pomogla Ih Marija Divica

    Mene Ćaća Udario Kocon,
    A Ja Njega Kupuson I Loncon

    Čuvam Ovce I Dikoju Kozu
    S Tranzistorom Ubijam Nervozu

Ganga je načelno dvopjev; jedan pjeva, a prate ga jedan, dva ili više “gangača”, ali svi u jedan glas. Koliki će broj “gangača” biti, ovisi o skupini u kojoj se pjeva, o glasovima svih koji sudjeluju u pjevanju (“pivača”), to jest da li se oni slažu; a ovisi i o samom glavnom “pivaču”, odnosno o njegovu grlu: može li izdržati da ga prati jedan ili više glasova. Glas glavnog pjevača treba nadvisivati ostale i predvoditi ih u tijeku pjevanja. Kakvu ulogu ima pjevač? On obično započinje pjesmu i predvodi ostale u tijeku pjevanja. On je glavni u pjevanju; vodi ga tako da usmjeri glasove u jedan tok. Ostali glasovi – gangači – prate “pivača” svojim neodređenim glasovima, odnosno poluglasovima sličnim vokalima slogova što ih izgovara pjevajući “pivač”. Dok se za glavnog pjevača uvijek kaže da “piva” ili “vodi”, za njegove pratioce u pjevanju kaže se da “gangaju”, “priginju”, ili “prate”.

“Ganga je rik mladog junaka. Krik usred opće tišine kraja, kojim se ruši iz snažna grla. Gangu su pjevali momci i djevojke na silima i na povratku sa sila, kao priču o javi i intimi.”

Kolekciju pjesama možete naći na linku GANGA

Prije se više pjevalo nego danas. Ljudi se zabavljaju na druge načine. I radio i televizija čine svoje. Suvremeni život nosi sobom zatvaranje u se, u svoju kuću. Misleći o tome moramo voditi računa o domovini gange, o mentalitetu kraja u kojem živi, o sposobnostima njezinih baštinika za čuvanje tradicionalnih vrednota. Možda tada ima nade u njen opstanak. Čovjek se može promjeniti izvana, ali dok bude kamene mjesečine i bure, dok bude sablasnih zimskih vjetrova u domovini gange i povratka junaka u kasnu noć – eto nadahnuća da se zaori ganga snažno i zvonko, sutra kao danas i jučer.