S jezičnog motrišta prezime Vujević ima u osnovi imenicu vuk ili posve precizno hipokoristik Vujo, koje je izvedenica od imena Vuk. Ono je pak istovjetno s imenicom vuk, nazivom divlje zvijeri iz porodice pasa (Canis lupus).
Inače, imenica vuk je jedna od najplodnijih antroponimijskih osnova u hrvatskom jeziku, posebno u stočarskom stanovništvu dinarskog područja, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, ali i u ostalih južnoslavenskih naroda. Do Tridentskog sabora (1545-1563) i u Hrvata je bilo i uobičajeno i veoma često ime Vuk, koje se davalo djeci s uvjerenjem da će ih svojom mistično-magičnom moći osnažiti, ali i štititi od raznih opasnosti i neprilika. Zbog preporuke Tridentskog sabora o njegovanju biblijskih i svetačkih imena na štetu narodnih, ali i još niza okolnosti, od 18. stoljeća ime se Vuk i brojne izvedenice od njega neopravdano i nepravedno vezuju gotovo isključivo uz pravoslavlje i srpstvo.
Nekadašnje obilje zastupljenosti osnove vuk sačuvalo se upravo u hrvatskim prezimenima. U Hrvata je više od tri stotine tih prezimena, a ovom prigodom navodimo dio zastupljenih na dalmatinskom području: Vučak, Vučemil, Vučemilović, Vučemilo, Vučen, Vučenić, Vučenović, Vučić, Vučičić, Vučko, Vučkić, Vučković, Vuica, Vuičić, Vujčić, Vujičić, Vuić, Vuin, Vuinić, Vuinov, Vuinović, Vujavić, Vujčić, Vujević, Vukač, Vukačić, Vukačević, Vukadin, Vukadinović, Vukas, Vukasović, Vukelić, Vukelja, Vukičević, Vuko, Vukobrat, Vukobratić, Vukobratoivć, Vukić, Vukmir, Vukmirić, Vukmirović, Vuknić, Vukoja, Vukoje, Vukosav, Vukosavić, Vukosavljević, Vuković, Vuksan, Vukušić, Vuletić, Vulić, Vuljavić, Ujević.
Danas u Hrvatskoj živi oko 1000 stanovnika s prezimenom Vujević, a najviše ih je u Splitu, južnoj Dalmaciji, Zadru, Cetinskoj i Imotskoj krajini.
Vujevići su na mućkom području zabilježeni u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine s malo modificiranim prezimenom Vujanić, i to u Postinju, u kojem je upisana obitelj Ivana Vujanića pokojnog Mije. U austrijskom pak zemljišniku iz 1835. godine u Postinju Gornjem zabilježene su tri Vujevića obitelji: Grgina, Matina i Petrova; popis stanovništva 1948. godine zateklo je u Postinju Gornjem jednu obitelj s prezimenom Vujević. Danas u Postinju Gornjem žive dvije obitelji tog roda s ukupno 6 duša. Taj stari hrvatski rod je hercegovačkog podrijetla, što je moguće potkrijepiti brojnim povijesnim ispravama.
Godine 1694. Jakov Vujević, serdar iz stare župe Mostarsko blato, imao je zapaženu ulogu u vezi s preseljavanjem oko pet tisuća Hrvata katolika iz zapadne Hercegovine (tadašnje župe Mostarsko blato, Brotnjo, Mostar i Ljubuški) na područje Imotske i Cetinske krajine (Biorine, Dobranje, Budimiri, Ugljane, Grab). Od doseljenih Hercegovaca Ante Vuljavić (Vujavić) novi je dom našao u Dobranjama, u kojima je 1725. godine njegova 6-člana obitelj dobila od venecijanskih vlasti 12 kanapa zemlje. Zahvaljući popisu Dobranjčana iz 1725. godine, pri čemu se župnik popisivač nije potpisao, znamo imena i godine starosti svih članova obitelji Ante Vujavića: Ante (36 godina), njegova žena Kate (30), sinovi: Jure (8), Mate (7), Stipan (5) i kći Mare (2). Godine 1835. u Dobranjama su živjele tri Vujevića obitelji: Luke pokojnog Mate, Ivana pokojnog Andrije i Nikole pokojnog Jure.
Vujevići doseljavaju iz Hercegovine i 1718. godine, kada je serdar Matiša Alilović doveo u Imotsku krajinu 240 obitelji. Petočlanoj obitelji Marka Vujevića, koja je novo boravište našla u Drumu, pripalo je 1726. godine 8 kanapa zemlje. “U Stanju duša (župe Podbablje-AI) zapisano je da se Anica Vujević, kći Stipanova, rođena 3. veljače 1805. godine, poturčila na Buni kod Mostara. Preselila je sinu paši Jusufu u Carigrad.”
U župi Podbablje, u selu Krivodolu, također su 1725. godine zabilježeni Vujevići. Tada su 8-članoj obitelji Jakova Vujevića pripala dva kanapa zemlje. “Stanje duša župe Podbablje 1739. godine je zabilježilo u Krivodolu u Jakova Vujevića 18 čeljadi, u Tome Vujevića također 18 čeljadi. Radi lakšeg izgovora narod je Vujeviće pretvorio u Ujeviće. Na kući Jakova Ujevića uklesana je godina 1683. Don Grgo Ujević u 18. stoljeću više se puta potpisuje kao Vujević…Vjerojatno su u vezi Vujevići u Podbablju (Drum) s ovima u Krivodolu… Vujevići hercegovački i imotski jedno su pleme.” Njima pripada i današnjih 10 Vujevića obitelji s ukupno 38 duša, nastanjenih u Drumu pokraj Imotskog, te četveročlana obitelj iz Hršćevana također pokraj Imotskog.
Vujevići doseljavaju iz Hercegovine i u Cetinsku krajinu. Tako primjerice Mate i Pavo Vujević 1725. godine “osim na Suhaču dobili su zemlje i na Krinju i Jesenskom.” Te je 1725. godine u sklopu popisa vjernika Splitske nadbiskupije u Vrlici nadbiskup Ivan Laghi zabilježio 4-članu obitelj Ante Vujevića. U Stanju duša župe Zasiok, danas općina Hrvace u Cetinskoj krajini, iz druge polovice 19. stoljeća zabilježena je samo jedna obitelj ovog roda-Ivana Vujevića pokojnog Petra, rođenog 1849. godine. U novije vrijeme dvije su Vujevića obitelji doselile u Maovice pokraj Vrlike iz susjednog Štikova, sela koje pripada župi Vrlici, a upravno Gradu Drnišu. I ovi su Vujevići hercegovačkog podrijetla. Istog su podrijetla i današnje dvije obitelji i šest osoba s prezimenom Vujević, koje danas u Dabru (Cetinska krajina).
Na duvanjskom području danas živi 10 obitelji s prezimenom Vujević i 55 osoba (Omolje i Lipa), a istog su krvnog podrijetla kao i imotski Vujevići odnosno Ujevići. Prvi se put spominju u matici vjenčanih stare župe Duvno sa sjedištem u Seonici 19. lipnja 1829. godine, kada su se vjenčali Mate Vujević iz Borčana i Ilka Mustapić iz Rakitna. To što su Mati kao prebivalište upisani Borčani ne treba zbunjivati jer Vujevići do danas stanuju u prvim kućama sela Omolja prema Borčanima, dakle na granici dvaju sela. Matin brat Ivan oženio se deset godina kasnije, 28 svibnja 1839 godine Lucom Čevrom iz Omolja. Njemu je pak kao prebivalište upisano Omolje.
Vujevići danas žive u Štikovu pokraj Drniša, zatim u Galovcu pokraj Zadra, Kominu pokraj Opuzena.
Na livanjskom prostoru, preciznije u Ljubunčiću i Strupniću, danas žive obitelji s prezimenom Vujeva, koje su, istražio je M. Petrić, doselile početkom 19. stoljeća iz Vrlike, a nastali su od roda Cvitkovića, danas nastanjenih u Hrvacima, Potravlju, Satriću i Biteliću.