Ova župa se u početku tretirala kao dio velike župe Radobilje (sjedište u današnjim Katunima). Zbog turske okupacije nadbiskupi nisu mogli obavljati svoje službene pastirske pohode (tzv. biskupske vizitacije) ovoj župi, pa tako ni u arhivu nema podataka o njoj.

Nadbiskup Stjepan Cupilli prvi uspjeva posjetiti Radobilju. U zapisniku njegova pohoda 1711. god. nalazi se opis granice ove župe: “. Na sjeveru dolazi do Čerinpolja i Lovacbunara, a odatle prema brdu Pečunu, zatim granicom Tijarice na istoku do Velikog Sviba. i dalje”. Ni slijedeća vizitacija ovog nadbiskupa od 20. lipnja 1718. god. kad je ponovno pohodio Radobilju, izričito ne spominje Dobranje, premda nabraja sedam sela koja spadaju pod župu Radobilju: Katuni, Kreševo, Blato, Žeževica, Grabovac, Cista i Nova Sela.

Imotski je oslobođen od Turaka na dan Gospe od anđela 2. kolovoza 1717. a mir s Turcima, tzv. Požarevački mir, sklopljen je 21. srpnja 1718. pa se tek tada moglo poći i u ova sjevernija mjesta. U zapisniku jedne kasnije vizitacije biskupa Pacifika Bizze iz god. 1750. piše: “crkva sv. Ante u Svibu ovisna od glavnog župnika u Katunima, a uključena u kapelaniju Ciste, a i kapelanija Dobranje je ovisna od kapelana Ciste”.

Tako počinje slobodniji i plodniji pastoralni rad svećenika u župi, odnosno kapelaniji Dobranje sredinom 18. stoljeća. Da je taj rad doista bio plodan, a narod, usprkos višestoljetnom turskom jarmu i potlačenosti, ostao vjeran Bogu, pokazuje nam i dobar broj uzornih svećenika iz ovog malog mjesta. U toj drugoj polovici 18. stoljeća iz Dobranja je postalo osam svećenika, prvi don Šimun Vuletić, a posljednji njegov sinovac don Marko Vuletić.

Koje je godine župa Dobranje dobila vlastitog svećenika ne može se sa sigurnošću reći, ali pretpostavlja se da se to dogodilo oko 1760. i svakako prije nego je Svib dobio svog svećenika. To nam pokazuje zapisnik vizitacije biskupa Nikole Dinarića 21. lipnja 1762. Tu župnik Radobilje don Frane Balić nabraja ove crkve kao ovisne o Katunima: Blato, Nova Sela, Cista, Dobranje, Svib i Kreševo. Za Svib kaže da je udaljeniji od Ciste nego od Dobranja, pa bi bilo dobro da kapelan Dobranja poslužuje Svib, “jer je bliži i za pola sata bi mogao priskočiti u slučaju potrebe. Svibljanima bi bilo mnogo lakše ići na misu u Dobranje nego u Cistu i s obzirom na blizinu i s obzirom na lakši put, premda bi bilo najbolje postaviti i njima vlastitog kapelana, ako se bude tako svidilo Gospodinu Prisvitlom”.

Prije nego su ova sela dobila svoje vlastite svećenike posluživao ih je župnik iz Radobilje sa svojim pomoćnicima, onako kako je bilo moguće u ono nemirno vrijeme. O tome je nešto zapisao pisar biskupa Pacifika Bizze prigodom njegove vizitacije župe Radobilje 19. lipnja 1754. Na upit biskupa o granicama župe i pomoćnicima, župnik don Frane Balić je odgovorio: “Župa obuhvaća: Katune – kao glavno selo, Kreševo, Blato, Nova Sela, Cistu, Dobranje i Svib. Imam četiri kapelana koji dijele sakramente vjernicima, a i ja često posjećujem rečena sela i vršim župničke čine”. Kad ga je biskup upitao tko postavlja kapelane i kako ih plaća, on je odgovorio: “Postavljam ih ja, a njihova je nagrada dio od svega. Prihod od svih ovih sela se sabire i dijeli jednako sa svim kapelanima, a i ja nema više, osim dar jedne kuće po selu”.

Ovako je župa Dobranje ovisna o Radobilji sve do 1849. premda već od 1760. ima samostalnog svećenika, a župsku crkvu još mnogo prije. Novo uređenje župa nadbiskupije splitsko-makarske, proglašeno tzv. Organskim dekretom, izvršeno je 1849. god. Tada prestaje stoljetna povezanost Dobranja s Radobiljom, a počinje s Aržanom koje je od tada do početka 20. stoljeća bilo administrativna veza između župe i dekanata.