• O asfaltu (Slavko Milardović - Stipić)

    Da zapjevam neka ljudi pamtu
    O našem dobranjskom asfaltu.
    Mislim, braćo, da bi bilo vrijeme
    Da mi naše riješimo probleme.

    Da se bratski svi dogovorimo
    I sa Cistom asfalt sastavimo.
    To bi bila Dobranjčanim’ dika,
    A sad nam je najveća prilika.

    Općina nam, braćo, pomoć pruža
    Cestu radit da je i još duža,
    A naša je duga cesta stara
    Pet tisuća i petsto metara,

    A njezina prosječna širina
    Od tri i pol pa do pet aršina,
    Što djedovi naši napraviše,
    Nama mladim spomen ostaviše

    Sve za svoje mlade naraštaje
    U rodnome kraju tko ostaje.
    A mi, braćo, na to ne mislimo
    Da mladima nešto ostavimo.

    Nego rodnu grudu napuštamo
    Da mi neku školu djeci damo,
    Da ne budu kao što smo i mi
    Posrćali i ljeti i zimi

    Po tuđini stranome svijetu
    U mladosti i najljepšem cvijetu,
    Ostavljajuć’ prirodne ljepote
    Po tuđini gubimo živote.

    Al’ to naša ne shvaćaju dica
    Pa od đaka bude propalica.
    On se orat’ nije naučio,
    A zanata nije završio,

    Taj u gradu ne može ostati,
    On na selo mora da se vrati,
    Motike se ujtit’ i mašklina
    I sjetit se djedovih krčina.

    Zato, braćo, nek je jasno svima
    Da se cesta napraviti ima,
    Svi se skupa moramo sastati
    I doprinos dobrovoljno dati.

    Dragi ljudi, nemojte misliti
    Da će sada kao prije biti,
    Da svak sebi u džepove trpa,
    A po cesti ne moš proć od rupa.

    Nije više onaj sistem stari
    Da se samo slušaju Ćavari,
    Pa da rade što su oni tili
    Da se višak s Cišćanima dili

    I da Cista s nama dirigira
    Pa se našim selom komandira,
    Kao što su u onom vremenu
    Napravili školu u kamenu.

    Je l’ na drugom mjestu mogla biti,
    Mogli smo je danas proširiti.
    Protiv njizi ja ne mogu biti,
    Čak se nekim moram zahvaliti.

    I Jakov je nekad glavar bio
    Sa nikim se nije zamjerio.
    Zahvaljujem Anti Vuletiću
    Iz Dobranja najvišem plemiću,

    Koji živi u Zagrebu gradu
    Najviše nam pomaže u radu.
    Svi su bili dobri i pošteni,
    Al’ se glavar treba da zamjeni.

    Jakov nam je dosad glavar bio,
    Sada ga je Suza zamjenio.
    Suza sada novu dužnost prima
    I seoski problem rješit’ ima.

    Jakova se sada manje pita,
    A davno je rekao Šubita
    Da mi nove stavimo glavare,
    Sa dužnosti ukinimo stare,

    Novi bolje stvari rješavaju,
    U općini više urgiraju.
    Zato Suza oglas raspisiva
    Dobranjčane na sabor poziva.

    Draga braćo, Dobranjčani moji,
    S našom cestom stvar ovako stoji.
    Mi moramo svi sudjelovati
    I doprinos dobrovoljno dati,

    Trijest posto, više tribat neće
    A općina nać’ će poduzeće,
    Al’ kod ljudi već se zbrka stvara
    O parama kad se razgovara.

    Netko kaže ja ne dam ni marke
    Ako neće radit ogranke,
    Drugi reče to nami ne triba
    Bilo bi nam bliže priko Sviba,

    Uz Ulicu nemamo širine
    Zbog čega ćeš dogonit mašine.
    Gornjekrajci ‘oće uz Rivinu,
    Vujevići Šetkinu škalinu,

    Ćubelići ‘oće uz Kosicu,
    A Andrija ‘oće uz Ulicu.
    Sad ne znaju kuda da okrenu,
    Veliku im udarili cijenu.

    Podiže se tad Šestanov Lola
    Pa udari šakom priko stola:
    “Draga braćo, ne stvarajte zbrku,
    Tko je za to neka digne ruku,

    Da se kod nas pravi cesta nova
    Od Zadruge do Svetog Jakova,
    Neće biti uska kao stara
    Široka je oko šest metara”.

    Većina se s tim prijedlogom slaže,
    Samo da se zahtjevi uvaže.
    Sedamdeset i sedma nastaje
    Redom pare svak za asfalt daje,

    Pristigoše iz Livna mašine
    I o nama već pišu novine,
    Vijest ode po cijeloj Evropi,
    U akciju stupiše i popi.

    Kad dođosmo Podrtici blizu,
    Zapadosmo u veliku krizu.
    Don Lovre se u nevolji nađe,
    Al’ se opet na brzinu snađe.

    S jakom školom, velikom pameti
    Do Marina Vrlića odleti:
    “Čuj, Marine, poduzeće javlja
    Da radove naše obustavlja,

    Već su oni javili i SIZ-u
    Da je palo Dobranje u krizu”.
    Marin Vrlić ne zna što da kaže
    Već pođoše da novac potraže.

    Na brzinu Split su obletili,
    Do Radina Bože dolazili.
    Sad svi skupa opet se snađoše
    Nekoliko ljudi obađoše.

    Kad središe ono što su htjeli,
    Gradu Livnu odmah poletjeli,
    Podmiriše točno sve račune
    Na temelju ljudi i komune.

    Hvala vama, Dobranjčani mili,
    Kad ste ‘vaku cestu napravili.
    Kud su nekad prolazile koze
    Sad se ljudi po asfaltu voze.

    Zahvaljujem Imotskoj krajini
    I ljudima što su u općini,
    Svim’ koji se za Dobranje bore
    Da možemo izići na more

    Bog nam dade i strana valuta
    Dobranjčani dođoše do puta.
    Zahvaljujuć’ Mjesnoj zajednici
    Krenut ćemo prema Tijarici.

    Savjetniče Mjesne zajednice,
    Krila su ti bila k’o u ptice.
    Munjevito sve si obletio,
    Svom si selu mnogo pridonio.

  • O proširenju Dobranjske Ceste 2011. (Slavko Milardović - Stipić)

    Gusle moje od javorovine
    A gudalo od jasenovine
    Krčalo van od bukovog panja
    Kad ja guslin tuga mi je manja

    Ja bi uz vas pjesmu otpjevao
    Ako moga i ako bi znao
    Jer mi nešto u grlu škrguće
    Nema ništa bez rakije vruće

    Zato ženo na noge der skokni
    Pa mi času lozovače tokni
    Moje grlo da okvasin ljutom
    I nastavin pjesmom spomenutom

    Dvi tisuće je i jedanaesta
    Kroz Dobranje sad se širi cesta
    Od Lokića do Svetog Jakova
    Sad se širi braćo cesta ova

    Specijalne stigoše mašine
    I počeše otpucavat mine
    U najgorem Božijem tisnacu
    Braćo mila u tisnome klancu

    Prema selu priko Oskoruša
    Tu je bager badava pokuša
    Moralo se sve kopat na živo
    Tu je stvarno bilo močvarljivo

    Tu se puno moralo kopati
    I ponovo šljunak nasipati
    Sve do puta zvan Ivankovića
    Pa do Slavke Stipića vrtlića

    Taj se vrtlić zove ispod luke
    Tu na teške naiđoše muke
    Tu se mora skidati visina
    Sve od Slavke do Vinka Icina

    Al šta ćemo tako mora biti
    Nemoš sada ništa prominiti
    Al na žalost čujem ružne priče
    Da na Vinka više ljudi viče

    Da je tijo od kuće odmaknit
    Brložini više se primaknit
    Da je Lokvu zavaliti tijo
    Pa da je se Suza protivijo

    Al ja mislim to nije istina
    Što će Vinku naša brložina
    Al’ ta priča tako grubo zvoni
    Ima ljudi što su ljubomorni

    I na njega i Marka mu brata
    A svagdi im otvorena vrata
    Di god dođu ne triba kucati
    Što god traže sve će im se dati

    Od dragog je Boga određeno
    Da svak triba govorit pošteno
    Ne govorit ništa protiv ljudi
    Bog je sudac pa neka on sudi

    Draga braćo tako će i biti
    Dragi Bog će svakog osuditi
    Il bogata ili siromaka
    Božija je milost stvarno jaka

    Draga braćo što se tiče mene
    Ljude znadem dobre i poštene
    Samo neznam šta je dalje bilo
    S našom lokvom što se je desilo

    Neki kažu da se zasut mora
    Neki kažu nema ni govora
    A gornji kraj na to ne pristaje
    Već se odma na noge ustaje

    Kad su za to gornjekrajci čuli
    Brložinu da bi nam zasuli
    Na noge se svi skočiše oni
    Kao da ih neka sila goni

    Gornjekrajci brložini žure
    A prid njima kum Juričić Jure
    Ko su oti Gospu in ćaćinu
    što su htjeli zasut brložinu

    To je naša lokva od starina
    Zovemo je zato brložina
    Nju su naši ozidali preci
    I nasljedstvo ostavili djeci

    Mi starinu moramo poštivat
    Sa susjedim mirno surađivat
    A ne jedan drugom prkositi
    Jer bi onda moglo svašta biti

    Da ne dođe da se noži vade
    I bekina vrca na komade
    I tako se kum Jure namusi
    Pa im svima on oštro obrusi

    Vidi Rozga, stvar se zaoštrava
    Da je šalu već odnio đava
    Stan’te ljudi bez ikakve svađe
    Zajednička rječ neka se nađe

    Brložina zasut se ne smije
    Još će biti bolja nego prije
    Takve lokve zvale su se carske
    Još za vrijeme austrougarske

    Tako Rozga lokvu obnovio
    I sa cestom dalje nastavio
    Kad su došli do Pratrove kuće
    Krivinu je izvest nemoguće

    Tu su odma sa radovin stali
    I vlasnike zemljišta pozvali
    Oni zovu Antu Vuletića
    I njegova Iku stričevića

    Neka oni svoju riječ kažu
    Kol’ko novca za te vrtle tražu
    Ali samo nek reču pošteno
    Sve će njima biti isplačeno

    Oni traže, živoga ti Boga
    Možes kupit pola Imotskoga
    Milić kaže: nedaj ćaća za to,
    Vrta možeš prodati po zlato

    Veli Damir poslušaj me ćaća
    Uzmi oto što se tebi plaća
    Da se oni nebi dositili
    Pa taj novac po’ po’ podilili

    Čini mi se, tako je i bilo
    Sa tom svotom oba isplatilo
    Nije tija poslušati ćaća
    Pa mu praća ispala još kraća

    Zele ćaći govori u šali
    Uzmi novce, mnogo su ti dali
    Oni tebi više neče dati
    To će stvarno drago bit i Mati

    Dok se tako oni nagađaju
    Matu Šeju oni upitaju
    Reci Šejo, ništa se ne stidi
    Kol’ko ova tvoja zemlja vridi

    Šejo njima reče ko iz topa
    Sve uzmite, meni se ne kopa
    Šta god date, baš me nije briga
    Ako triba eno i butiga

    Riječ moju neće pobit niko
    Što će reći moj Bože i Iko
    I oni su dionici moji
    Ne znam kakva stvar kod njizi stoji

    Ali mislim problem neće biti
    S njima će se lako narediti
    Sve je Šejo s njima uredio
    I ugovor s njima napravio

    Svu je zemlju dao po dužini
    Sam komadić nije na krivini
    I Šeji je možda danas žao
    Što im i to nije darovao

    Al’ šta ćemo, sada je to tako
    Mila braćo, kom’ je danas lako.
    Ako ćemo govorit pošteno
    Najviše je njima odnešeno

    Od svih drugih najviše su dali
    Za to triba da im se zahvali
    Da Šejtanim sada zahvalimo
    I sa cestom dalje nastavimo

    I pustimo ljude neka radu
    Prema Andrijinu vinogradu
    Crni đavle, i ti bi se smija
    Da se sada podigne Andrija

    I da vidi što se ono puši
    Iz njegova zida što se ruši
    Srce bi mu na četvero puklo
    U Imotski do suda odvuklo

    S Dobranjčanim počelo parnicu
    Za vinograd i cijelu ulicu
    Kad bi Andre sada za to znao
    U grobu bi kosti okrićao

    Stari zid su Andriji srušili
    Sad mu novi bolje napravili
    Nije važno što je malo niži
    Al je makar puno cesti bliži

    To su bile stvarno smicalice
    Za vinograd kod trafostanice
    Što se uvijek još Andrijin zove
    Evo opet njive Šejtanove

    Baš u pravcu vodi njiva ova
    Isprid kuće Stipe Radulova
    I Milana Stipinoga brata
    Prolazi in točno isprid vrata

    Kod Agića i Jure Mišova
    Baš prolazi sada cesta ova
    Isprid Crkve Svetoga Ivana
    Priko Ciste pa sve do Ugljana

    Zato braćo naglasiti valja
    Sa auto-putom sad nas spaja
    Sad nas srce baš više ne boli
    Za par sati smo u metropoli

    Ćubelića više nije briga
    Novi asfalt do Crkve je stiga
    Sad im asfalt kreće uz kosicu
    Baš ih briga kad će uz ulicu

    Još njihova ona cesta stara
    Što od Crkve vodi do bunara
    Cilu su je asfalton prisvukli
    Svojin kućon još su se povukli

    Još su cestu napravili novu
    Od bunara prema Blagoslovu
    Isprid kuća sve asfalton spojit
    Njima niko plan ne smije krojit

    Jer su stvarno mudriji od sviju
    Sve se smiju i rakiju piju
    Priko cilog Božijega dana
    U konobi Radula Stipana

    Svakog dana skupa se sastaju
    Uz čašicu probleme rješaju
    Da su jedan protiv drugog bili
    Ne bi skupa u konobi pili

    Neka živu u miru i slozi
    Dragi Bože i ti in pomozi
    Za dobro se na daleko čuje
    A cesta nam dobro napreduje

    Radovi su skoro svi pri kraju
    Dobranjčani sve to dobro znaju
    I dali su rođene sinove
    Za obranu domovine ove

    Ne žaleći izgubiti glave
    Za obranu hrvatske države
    Mi se danas ponosimo s njima
    Zahvalni smo svim braniteljima

    Što su život za hrvatsku dali
    I nevini za dom spremni pali
    Svi nevini, kamen bi proplaka
    Crna zemljo ti in budi laka

    Dragi Bože ti uzanje budi
    A krvnike pravedno osudi
    Dragi Bože ti osudi pravo
    Ovo stanje ratno i krvavo.

    Opet cesti triba se vratiti
    S Tijaricon treba se spojiti
    I taj problem da brzo riješimo
    I sa ovom pjesmom završimo

    Pjevanja mi stvarno više dosta
    Al još jedan problem nam je osta
    Staru cestu proširiti triba
    Od Dobranja pa do sela Sviba

    I još jedan problem, ako dadu
    Staru cestu pravit ka zapadu
    Planiranu za vrijeme carsko
    Što se zvalo austrougarsko

    I francuskoga Napoleona
    Baš bi nami dobro došla ona
    Od kafića Lole priko polja
    Ta bi bila za nas još najbolja

    Priko cilog Dobranjskoga gaja
    Pa sve ravno do Dobranjskih staja
    Što prolazi uz Stipića Dragu
    Budimirim baš niz Malindragu

    I dok ona Budimire prođe
    Na glavnu se cestu snjome dođe
    I tako bi bili Dobranjčani
    Sa svih strana ceston povezani

    Sad bi s našon cestom završio
    Dobranjčane svoje pozdravio
    Nek se žali komu nije pravo
    A mi da smo veselo i zdravo

    Zato braćo podignimo čaše
    U čast ceste i u zdravlje naše
    Da se skupa bratski nazdravimo
    Jedni drugim zdravlje poželimo

    Kad bi Bog da, da bi poživili
    Dok bi ove ceste sastavili
    Svima bi se ispunila želja
    I bilo bi pjesme i veselja

    Mi bi cijelog, a ne samo pola
    Najvećega tad ispekli vola
    Tu bi bilo i jića i pića
    Prava pjesma, cura i mladića

    Ko što naši stari preci reku
    To bi bilo kao na derneku
    Selom piri mali povjetarac
    A ori se ganga i bećarac

    Isto kao u vrimena stara
    Čuješ pjesmu od starih bećara
    Tako dalje triba nastaviti
    A nikako odavde seliti

    Jerbo ako napustimo ovo
    Tu će nam se naseliti Jovo
    I problema opet s njima biti
    To im nebi smili dozvoliti

    Ostanimo svi na svojoj grudi
    U Dobranjon di su pravi ljudi
    Tu su naše Crkve i grobovi
    Naši preci, bake i djedovi

    Nikada se zaboravit neće
    Grobove im kitimo u cvijeće
    Neka im je crna zemlja laka
    Zbogom braćo, živjela Hrvatska