Povijest

Dobranje 1990. San o nezavisnoj i slobodnoj državi postao je stvarnost. Sićamo se prvog Dana državnosti 30. svibnja 1990. sa posebnim emocijama. Najprije misa za domovinu, a nakon toga nezaboravna proslava i druženje kod kuće Jure Ćubelića – Mišova. Jilo se i pilo, ganga se pivala na svakom koraku, odjekivale su domoljubne pisme. Toliko poznatih lica, naših očeva i majki, didova i baba… Svi oni a i njihovi preci su godinama čekali ovaj dan. Mnogi od njih nisu više s nama na ovome svitu, al su u našim srcima. Također, tog dana se otišlo na otkrivenu Markovića jamu na Podima koja je skrivala strašan zločin partizana nad hrvatskim vojnicima i civilima u II svjetskom ratu.

U svečanom raspoloženju proslavljen je te godine i blagdan sv. Ivana Krstitelja. Mnoštvo svita, puna crkva, procesija sa kipom našeg nebeskog zaštitnika, ponosno, uz hrvatske barjake… Poslijepodnevna druženja Dobranjčana i gostiju u svojim kućama kao i u gostioni kod Lole, pozdravi našim iseljenicima. Nezaboravni dani.

U jeku velikih radova na našoj župskoj crkvi koje Dobranjčani diljem zemlje i inozemstva podupiru i financiraju, prisjetimo se kako su Dobranjčani u prošlosti praktički sami financirali sve velike projekte u Dobranjama. Struja, ceste, telefon, crkve, sve su to Dobranjčani u prošlosti ili financirali i odrađivali svojim radom.

Mario Vujević je naletio na dokument iz 1987. godine di su popisani svi koji su doprinili za asfaltiranje ceste od Šparove kuće do Vujevića (štono bi se reklo “niza selo”) u Dobranjama te godine. Naravno većina u markama i poneki u dinarima.

Uz simpatičnu napomenu na kraju popisa:

“Svi on koji su na listi a nisu platili dužni su Dinki. On je za sve platio.”

Bilo je još nekoliko ljudi koji su tada dali svoj doprinos za ovaj projekt al ih nema na popisu: Ante Vuletić – Gljago, Ivan Vuletić – Šćiko i Ivan Vuletić – Ikiša su tada dali po 200 maraka.

Zanimljivo je kako se na šubitima naših kuća krije toliko zanimljivih i zaboravljenih stvari iz prošlosti naših obitelji. Važno je šta više takvih stvari sačuvat iako se ponekad mogu činit bezvridne i spremne za bacanje u smeće. Sićam se jednom prilikom kad sam pita svoju pokojnu babu zašto je bacila stap u smeće, rekla mi je: “O sinko moj, dašta me je umelo”. Uistinu, na nama mlađim generacijama je da spoznamo vridnost ostavštine naših obitelji i da to tretiramo kao naše kulturno blago. Ponekad su to zanimljivi dokumenti i predmeti koji svjedoče o različitim razdobljima iz života naših predaka, ponekad iznimne sentimentalne vridnosti. Skupljeno na jedno misto, svo to blago bi tvorilo trajni spomenik našim precima i bilo izvor znanja nama sada, a i budućim generacijama.

Već nekoliko zadnjih godina razmišljamo o tome da pokušamo pokrenit jedan zavičajni muzej u našem mistu, virujem da bi imali šta pokazat. No najveći problem je prostor di bi se to moglo napravit. U međuvrimenu evo nekoliko zanimljivih, a ponekad i malo smišnih dokumenata/slika iz starih vrimena (hvala Hrvoju Vuletiću na prikupljenim dokumentima):

Pogodba kupoprodaje 1891. (zanimljivo je kako se umisto potpisa činio “križ”)

Pritužba glavaru Tijarice Gornje zbog zapljenjenih koza 1909. (“Pritužili su se danas Jozo Vuletić p. Mate i Andrija Vuletić p. Petra iz Dobranja, da im je Ante Jukić Franin zapljenio koze nađene u svom kupusu…”)

Pismo kući iz 1941. (“… štomi pišeš dasi puno potrošijo okosina doksi pritra biloje vas puno ukući mogliste vi sami to uraditi nije bila potreba ove godine plaćati kadvas ima…  dragi otac pišimi kakosi naša žita kako iđu kunpiri i kokurus pišimi sve odovoga ostalog kakosi radija kodikuće pišimi kolikosi primija odmene novaca pišimi kako mater bolilije jelijom išta lašnje sada za ovi put jati nemogu poslati kašnje kada budem moć gledaću sada…”)

Galantarska korpa iz Lauškića kuće

Evo jedna lipa polazišna točka za one koji žele izgraditi svoje obiteljsko stablo. Naime, don Ivan Ćubelić je pokušao prikupit podatke o Ćubelićima od vrimena njihovog doseljenja u Dobranje krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Iz raznih povijesnih dokumenata i matica umrlih don Ivan je u dobrom dijelu uspio rekonstruirati obiteljsko stablo Ćubelića. Nije bilo moguće naći baš sva imena i godine rođenja i smrti, ali je nađena veza između prvih doseljenika u Dobranje sa potomcima od kojih su nastale sadašnje Ćubelića obitelji po kućama (Brucići, Jamani, Suljići, Muše, Prcovi, Mišovi, Serdarovi, Radulovi, Luketinovići, Tokušići i Lauškići).

“Oslobođenjem Sinja 1686. a poslije i tvrđave Čačvina, značajno je smanjena nazočnost i utjecaj Turaka na naše područje. Ovo je omogućilo migraciju katoličkog pučanstva iz Zapadne Hercegovine i Bosne (sa slikom Gospe Sinjske) na oslobođena područja. To je također potaklo, da 1694. iz Grabove Drage (današnji Široki Brijeg) preseli starina Ćubelića roda sa ukupno 33 člana obiteljske zadruge serdara (glavara) Jure Ćubelića na brežuljak Dubrava u Dobranjama – tada rubno tursko područje. Dobranje je od Turaka oslobođeno u ljeto 1715. a službeno 1725. mletačke vlasti dodjeljuju Jurinoj obitelji 26 kanapa zemlje (1 padovanski kanap = 3,656 m2)”

Klikom na ovu sliku, u novom prozoru se otvara slika visoke rezolucije sa detaljima obiteljskog stabla.

Za sve one koji se žele nadovezati na ovaj dio obiteljskog stabla, mogu još iskoristit i podatak iz Austro-Ugarskog katastra iz 1835. u kojem stoji da su najbliži dionici:

1. JOSIP pok. Tome ….. (Jamani, Suljići, Muše, Prcovi)
2. IVAN pok. Lovre ….. (Mišovi)
3. TOMA pok. Ilije ….. (Serdarovi)
4. LUKA pok. Stipana ….. (Radulovi i Luketinovići)

Obavijest svima da će u sljedeću nedilju (3. korizmenu) koja je ujedno i Nedilja Caritasa, u našoj crkvi sva prikupljena lemuzina ići za pomoć hrvatskom narodu u BiH.