Memorie sulla Dalmazia

Od naših starih čuli smo priče o uzgajanju duvana u stara vrimena. A te priče potvrđuje i talijanski činovnik Valentino Lago kojeg je austrijska vlast uputila u Dalmaciju u razdoblju od 1844. do 1846. godine. On u svojem djelu Uspomene iz Dalmacije (Memorie sulla Dalmazia) koju je izdao u razdoblju 1869. – 1871. u 3. dila, piše o mnogim povijesnim prilikama u Dalmaciji, opisujući običaje, baštinu, ljude i događaje. Između ostalog na jednom mistu se osvrće na uzgoj i kvalitetu duvana na području Dalmacije, te tu posebno spominje 3 poznate sorte duvana Imotske krajine koja su od lokalnog stanovništva bila na glasu kao vrhunske. Jedna od njih je iz Dobranja.

Teško mi je bilo prevesti ovaj dio teksta iz njegove knjige, koristio sam neke online prevoditelje tako da sami prijevod ne može biti u potpunosti točan i nije baš lako razumit šta je u nekim dilovima tio reć. Iako mi se čini da je zapravo mislio da je priča o kvaliteti dalmatinskog duvana bila pretjerana. No, to sad nije ni toliko bitno, štono bi se reklo, di ima dima ima i vatre, tako da sigurno je za nas zanimljivo da je dobranjski duvan bio na dobru glasu sredinom 19. stoljeća.

Evo dila prijevoda iz knjige Memorie sulla Dalmazia:

“Ovaj tekst sadrži mnogo hvalospjeva u očima domaćih ljudi, treći element koji nismo prvo spomenuli, a to je uzgoj duhana. Čuo sam mnogo o dragocjenim okusima dalmatinskog duhana, do te mjere da sam počeo vjerovati ne samo u to, već sam se prevario do te mjere da sam smatrao izvrsnim čak i one kvalitete koje nisu prelazile prosječnu razinu, i one koje su bile očigledno loše. Predrasude mogu duboko utjecati na ljudske prosudbe ako se ne trudi koristiti vlastiti kritički osjećaj. Duhan iz Poljica općenito, ružičasti duhan iz Biorina i Dobranja, te Ruxizza (Ružići?), sva tri iz Imotskog okruga, i da ne spominjem manje poznate sorte, još uvijek zvuče neiskusnim ušima izuzetno povoljno, bez premca u usporedbi s drugima u Europi, uključujući i Trebinje iz obližnje Turske. Može se čak natjecati s malo ili malo manjim snagama s najcjenjenijim proizvodima Sretnih otoka, koji su prvi prihvatili radosti i uzdahe talijanskog Kolumba.

Iz predrasuda sam prešao na eksperimente. Ružičasti duhan iz Biorina i Dobranja ne može se bolje usporediti od onog što kritičari smatraju fikcijom feniksa, od očajnika do pronalaska skrivenog blaga, a stanovnici Omiša vjeruju da oni izvan Omiša mogu ozbiljno shvatiti priču o biljkama grožđa koja ima privilegiju biti unutarnje impregnirana sokom mirisne ruže, što je dovelo do još jedne priče o ružičastom vinu Almissa. U vezi s ovim posljednjim detaljem, valja napomenuti da u Omišu stanovnici općenito uživaju u uzgoju mirisnih ruža, a listovi ove biljke su vidljivo sušeni za sve, a sok ili sirup koji se iz njih dobiva koristi se (barem mi je tako osoba iz tog kraja rekla) za oblaganje svježih sireva.

Duhan iz Poljica je previše snažan i suh za želuce koji nisu navikli na planinske napore i ekstremne temperaturne promjene. Kao što i pojedinci imaju svoje posebne ukuse, tako i kompleksi imaju svoje preferencije, a isto vrijedi i za duhan. Jedan preferira monoton zvuk gusle i diple u odnosu na uvijek promjenjive harmonije klavira, drugi preferira pečenu janjetinu nad dvadeset različitih umaka i juha koje se nalaze na stolovima civiliziranih naroda, i tako dalje. Može se dogoditi da u nedostatku boljeg, dajemo priznanje manje savršenim kvalitetama. No, živimo u doba kada se platneni košulje stavljaju ispod oklopa Ahila, i tko može reći da je svijet išao dobro više od dvadeset i pet stoljeća unatrag, možemo reći da današnji svijet galopira prema postizanju svoje moguće savršenosti.

Preostaje govoriti o duhanu, vrsti nazvanoj Ruxizza prema selu u kojem se uzgaja. Ova vrsta duhana zaista postoji i zaista ima nevjerojatno privlačan miris, iako ga ima u toliko malim količinama da se može usporediti s pravim Tokajom iz vinograda u Mađarskoj, iako tlo na kojem raste prelazi granicu Dalmacije. Međutim, treba ga kušati čim se obradi, dok zadržava svoje sokove svježe biljke, i morate biti spremni suočiti se s digestivnim izazovima koje pruža s tolikom snagom plućne reakcije da malo civiliziranih želuca želi izazvati svoju neposrednu dobrobit radi trenutnog užitka nekoliko dimova ovog narkotika.”

Dobranje 1990.

Dobranje 1990. San o nezavisnoj i slobodnoj državi postao je stvarnost. Sićamo se prvog Dana državnosti 30. svibnja 1990. sa posebnim emocijama. Najprije misa za domovinu, a nakon toga nezaboravna proslava i druženje kod kuće Jure Ćubelića – Mišova. Jilo se i pilo, ganga se pivala na svakom koraku, odjekivale su domoljubne pisme. Toliko poznatih lica, naših očeva i majki, didova i baba… Svi oni a i njihovi preci su godinama čekali ovaj dan. Mnogi od njih nisu više s nama na ovome svitu, al su u našim srcima. Također, tog dana se otišlo na otkrivenu Markovića jamu na Podima koja je skrivala strašan zločin partizana nad hrvatskim vojnicima i civilima u II svjetskom ratu.

U svečanom raspoloženju proslavljen je te godine i blagdan sv. Ivana Krstitelja. Mnoštvo svita, puna crkva, procesija sa kipom našeg nebeskog zaštitnika, ponosno, uz hrvatske barjake… Poslijepodnevna druženja Dobranjčana i gostiju u svojim kućama kao i u gostioni kod Lole, pozdravi našim iseljenicima. Nezaboravni dani.

Asfalt 1987.

U jeku velikih radova na našoj župskoj crkvi koje Dobranjčani diljem zemlje i inozemstva podupiru i financiraju, prisjetimo se kako su Dobranjčani u prošlosti praktički sami financirali sve velike projekte u Dobranjama. Struja, ceste, telefon, crkve, sve su to Dobranjčani u prošlosti ili financirali i odrađivali svojim radom.

Mario Vujević je naletio na dokument iz 1987. godine di su popisani svi koji su doprinili za asfaltiranje ceste od Šparove kuće do Vujevića (štono bi se reklo “niza selo”) u Dobranjama te godine. Naravno većina u markama i poneki u dinarima.

Uz simpatičnu napomenu na kraju popisa:

“Svi on koji su na listi a nisu platili dužni su Dinki. On je za sve platio.”

Bilo je još nekoliko ljudi koji su tada dali svoj doprinos za ovaj projekt al ih nema na popisu: Ante Vuletić – Gljago, Ivan Vuletić – Šćiko i Ivan Vuletić – Ikiša su tada dali po 200 maraka.

Zanimljiva starina

Zanimljivo je kako se na šubitima naših kuća krije toliko zanimljivih i zaboravljenih stvari iz prošlosti naših obitelji. Važno je šta više takvih stvari sačuvat iako se ponekad mogu činit bezvridne i spremne za bacanje u smeće. Sićam se jednom prilikom kad sam pita svoju pokojnu babu zašto je bacila stap u smeće, rekla mi je: “O sinko moj, dašta me je umelo”. Uistinu, na nama mlađim generacijama je da spoznamo vridnost ostavštine naših obitelji i da to tretiramo kao naše kulturno blago. Ponekad su to zanimljivi dokumenti i predmeti koji svjedoče o različitim razdobljima iz života naših predaka, ponekad iznimne sentimentalne vridnosti. Skupljeno na jedno misto, svo to blago bi tvorilo trajni spomenik našim precima i bilo izvor znanja nama sada, a i budućim generacijama.

Već nekoliko zadnjih godina razmišljamo o tome da pokušamo pokrenit jedan zavičajni muzej u našem mistu, virujem da bi imali šta pokazat. No najveći problem je prostor di bi se to moglo napravit. U međuvrimenu evo nekoliko zanimljivih, a ponekad i malo smišnih dokumenata/slika iz starih vrimena (hvala Hrvoju Vuletiću na prikupljenim dokumentima):

Pogodba kupoprodaje 1891. (zanimljivo je kako se umisto potpisa činio “križ”)

Pritužba glavaru Tijarice Gornje zbog zapljenjenih koza 1909. (“Pritužili su se danas Jozo Vuletić p. Mate i Andrija Vuletić p. Petra iz Dobranja, da im je Ante Jukić Franin zapljenio koze nađene u svom kupusu…”)

Pismo kući iz 1941. (“… štomi pišeš dasi puno potrošijo okosina doksi pritra biloje vas puno ukući mogliste vi sami to uraditi nije bila potreba ove godine plaćati kadvas ima…  dragi otac pišimi kakosi naša žita kako iđu kunpiri i kokurus pišimi sve odovoga ostalog kakosi radija kodikuće pišimi kolikosi primija odmene novaca pišimi kako mater bolilije jelijom išta lašnje sada za ovi put jati nemogu poslati kašnje kada budem moć gledaću sada…”)

Galantarska korpa iz Lauškića kuće

Obiteljsko stablo Ćubelića

Evo jedna lipa polazišna točka za one koji žele izgraditi svoje obiteljsko stablo. Naime, don Ivan Ćubelić je pokušao prikupit podatke o Ćubelićima od vrimena njihovog doseljenja u Dobranje krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Iz raznih povijesnih dokumenata i matica umrlih don Ivan je u dobrom dijelu uspio rekonstruirati obiteljsko stablo Ćubelića. Nije bilo moguće naći baš sva imena i godine rođenja i smrti, ali je nađena veza između prvih doseljenika u Dobranje sa potomcima od kojih su nastale sadašnje Ćubelića obitelji po kućama (Brucići, Jamani, Suljići, Muše, Prcovi, Mišovi, Serdarovi, Radulovi, Luketinovići, Tokušići i Lauškići).

“Oslobođenjem Sinja 1686. a poslije i tvrđave Čačvina, značajno je smanjena nazočnost i utjecaj Turaka na naše područje. Ovo je omogućilo migraciju katoličkog pučanstva iz Zapadne Hercegovine i Bosne (sa slikom Gospe Sinjske) na oslobođena područja. To je također potaklo, da 1694. iz Grabove Drage (današnji Široki Brijeg) preseli starina Ćubelića roda sa ukupno 33 člana obiteljske zadruge serdara (glavara) Jure Ćubelića na brežuljak Dubrava u Dobranjama – tada rubno tursko područje. Dobranje je od Turaka oslobođeno u ljeto 1715. a službeno 1725. mletačke vlasti dodjeljuju Jurinoj obitelji 26 kanapa zemlje (1 padovanski kanap = 3,656 m2)”

Klikom na ovu sliku, u novom prozoru se otvara slika visoke rezolucije sa detaljima obiteljskog stabla.

Za sve one koji se žele nadovezati na ovaj dio obiteljskog stabla, mogu još iskoristit i podatak iz Austro-Ugarskog katastra iz 1835. u kojem stoji da su najbliži dionici:

1. JOSIP pok. Tome ….. (Jamani, Suljići, Muše, Prcovi)
2. IVAN pok. Lovre ….. (Mišovi)
3. TOMA pok. Ilije ….. (Serdarovi)
4. LUKA pok. Stipana ….. (Radulovi i Luketinovići)

Obavijest svima da će u sljedeću nedilju (3. korizmenu) koja je ujedno i Nedilja Caritasa, u našoj crkvi sva prikupljena lemuzina ići za pomoć hrvatskom narodu u BiH.