Iz članka u Glasu Koncila:
Rodio se u Krivodolu 11. srpnja 1858. Školovao se kod mjesnoga župnika u Poljicima, glagoljaškom sjemeništu u Priku kod Omiša. Nakon njegova zatvaranja 1879. otišao je u Skadar, a zatim u Prizren, gdje je 1881. zaređen za svećenika Skopske nadbiskupije, ne dovršivši studij teologije. Kao svećenik službovao je u Kaštel Gomilici, Svibu, Dobranjama, Krstaticama, Poljicima i Zagvozdu. Umro je 16. prosinca 1921. u Splitu.
Don Ilija je u Dobranjama bio župnik od 1891. do 1896. godine.
Njegov književni opus bio je vrlo raznovrstan. Osim pripovijedaka pisao je pjesme, poslanice, putopise, zagonetke i drugo, te opisivao narodne običaje i nošnje, pa tako i nošnju Imotske krajine. Književnik i političar Ante Tresić Pavičić napisao je za nj da je »čovjek najbogatiji od Triglava do Šare planine, od Pirota do Skadre da su hrvatske riječi i poslovice dukati«. »Ama vriede i više od dukata, tek nijednog ne vidjeh pod siromašnim krovom don Ilije. Ima hrpu zlata u grudima, al ta se ne vidi, već osjeća.« Svoje prve radove Ujević objavljuje uglavnom u »Novom vieku«, listu koji je uređivao Tresić, te u »Iskri«, »Pučkom listu«, »Narodnom listu«, »Viencu«, »Živila Hrvatska«, »Glasniku Matice dalmatinske«, »Vrhbosni«, »Istini«. Posebnu kulturološku vrijednost ima njegova prepiska s Matošem, kojega je novčano pomagao.
Najpoznatije mu je djelo »Dokonice: slike i priče iz Dalmatinskoga zagorja«, koje mu je 1906. objavila Matica hrvatska. Tu je sabrano petnaest pripovijedaka, crtica i slika prije objavljenih u raznim tiskovinama. Književni kritičar Ivan Krnic napisao je tada da je Ujević »rođeni humanista«. »Najljepše priče u Dokonicama brojat će se vrlo skoro medju najljepše humoreske što ih je hrvatsko pero napisalo. Ove su priče jedna za drugom biseri naše književnosti i tko bude jednom sastavljao antologiju hrvatske proze, teška će srca izpustiti samo jednu od njih«, a Antun Radić ističe: »Don Ilija izvodi pred čitaoce seljake, i samo seljake, svoje seljake, koji su mu mili – to vidiš na svakom redku, u svakoj rieči – s kojom je srastao dušom, srcem, cilim svojim hrvatskim i svećeničkim bićem popa glagoljaša.«
Nedavno sam pročitao njegovo djelo Dokonice koje sam nabavio u antikvarijatu. I baš sam oduševljen! Toliko lipih opisa naše Dalmatinske zagore, prirode, ljudi, običaja, uz mnoštvo pjesničkih izraza, metafora, ukrasnih pridjeva, humora… A uz sve to koristi se upravo oni stari jezik koji se u našim Dobranjama godina govorio, od kojeg je i dalje mnogo riči ostalo u upotrebi, a mnogih se sićamo te ih pokušavamo otrgnut od zaborava popisujući ih na našoj stranici – Stare riči i izrazi.
Od 15 pripovjetki u tom djelu teško je sa sigurnošću tvrditi koje misto svaka pripovjetka opisuje, ali virujem da neke od njih opisuju običaje i događaje u Dobranjama krajem 19. stoljeća.
Evo primjer kako u jednoj od pripovjetki opisuje remetu i njegovu kuću:
“Remeta odbiv prvi, sljeze s crkve, spiri vatru u mrtvarici, namjesti kandelu i prividi, da li mu je svaka u redu, pa će malo uz vatru opočinuti, a onda će časkom odgamizati kući, da se rakija i malo zagrize.
Kuća mu bila blizu crkve, ali je to nešto ubožne slamnate potleušice. Oklad bi izgubio, tko bi tvrdio, da tu čovjek stanuje. Nešto kukavna kućerka zatrpana i zavaljena zemljom i ledinom. Nit ćiri, nit viri. S bure se streha opire o ledinu, da je tobože toplija. Na njoj malašna vrata stara, izbišana, klimava, kao da su puno carâ upamtila. Unutra ognjište pri somiću, do njega kut sa dva prieklada. Na desnu polica, tik nje srg i jedna stara izobana skrinjetina; na lievu u uglu na dvie sohe bačene tri hrastove daščurine, na kojima viri ržanina izpod izkrpljena klašnjava prostirača. To je postelja. Do postelje hambarić za žito. Zeru niže kočačić sa desetak ovaca, dočim u jednoj ćoši leži uz jasle krava i preživa, u drugoj, za kutom, tele svezano za klin i prigriza iz krtočića šaku siena. Sve se ovo sbilo u to jadne kućice. Ne bi je nogom s puta turnuo, kakva je. I to su, lale, dvori staroga remete! Remeta bio čovjek staroga kalupa i kroja: Stupao stopama svojih predja. Sa svim tim njega nije nikad ni prst zabolio. Bio zdrav kao drenova stržen, tvrd kao jelova vrž, pa njegov tjelesni snažni sustav i zdrav zrak nadjačao svaku pošlicu, a uz to ga kriepio Svemogući Bog —- osobiti otac ubožarâ. Kad je stupio u tu Eskimovu kolibu, nadje ženu i maloga na nogama, te im s praga reče:
– Na dobro vam došao Božić!
– I s tobom zajedno! – prihvatiše.
Žena mu iz prpe izvadi djevenicu, a remeta se maši u skrinju za tikvicu, zagrize, rakija se i odmah s malim u crkvu, dočim mu žena ostala variti ručak.”
