Govoriti o Dobranjama, a ne spomenuti bogati opus narodnih pjesama koje su tu nastale, bila bi velika greška. Dva su oblika narodne pjesme karakteristična, ne samo za Dobranje nego i za većinu mjesta Dalmatinske Zagore, a to su: guslarske pjesme i ganga.
Guslarske pjesme
Gusle su dugo bile jedini instrument koji se svirao u Dobranjama, sve do nabave crkvenog harmonija sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Pretpostavlja se da su gusle pralik svih gudačkih glazbala. Izrađuju se uglavnom od kljenova i javorova drveta, osobito onog koje raste u kršu i do kojeg su ljudi poglavito u daljoj i bližoj prošlosti lakše mogli doći, budući da su bili mahom selitelji stočari.
Gusle moje od kljenova panja,
Kad guslite tuga mi je manja
Preko korita razapeta je koža, obično jareća, ovčja ili pak zečja. Struna gudala je od dlaka konjskog repa, kao i struna koja ide preko kobilice. Narod kaže: “Najbolja je dlaka od mladog crnog konja, vranca – deblja je i kvalitetnija”. Na donjoj strani korita nalijepi se komad smole, borove, ili pečatnog voska, o koju se gudalo tare da se opusti od masnoće i da daje bolji zvuk.
Tekst napjeva opisuje aktualne ili prigodne teme političkog odnosno društvenog sadržaja, događaje iz prošlosti, ponekad šaljive teme i rugalice. Stih je uglavnom rimovani deseterac. Pjevač izrazom lica dočarava karakter teksta. Guslar pjeva i prati se guslama. Pri tome pazi na jasnoću izgovora i smisao teksta kako bi potaknuo veće zanimanje slušatelja.
Jedan od najpoznatijih skladatelja narodnih pjesama je Jure Milardović Markanov koji je skladao mnoge pjesme, ne samo uz gusle već i duže pripovjedne pjesme bez instrumentalne pratnje. Pjevanje tih pjesama organizirano je prema principima strukture tzv. kratkog napjeva koji služi za kazivanje dugačkih pjesama, narativnog karaktera s velikim brojem stihova. Šteta što je malo tih pjesama sačuvano i zapisano. Evo jedna pjesma koju je Jure, uz gusle, ispjevao razmišljajući o promjenama u svom selu:
Jedan od rijetkih guslara danas iz Dobranja je Slavko Milardović-Stipić. Njegove pjesme o gradnji prvih kilometara asfalta u Dobranjama kao i o rekonstrukciji iste ceste 40-tak godina poslije, možete naći na linku GUSLARSKE PJESME
Ganga
Ganga je danas najpopularniji vid narodnog glazbenog izražavanja većeg dijela područja središnje dinarske zone.
Većina onih koji su se imalo ozbiljnije bavili gangom kažu da je potekla iz Imotske krajine, odnosno da je njeno izvorište u Imotsko-bekijskom polju. U korist navedenog svjedoče i kazivanja mnogih dalmatinskih Zagoraca i Hercegovaca, među kojima je znatan broj onih koji podrijetlom nisu vezani za Imotsku krajinu. Tako npr. starosjedioci Ljubuškoga i bliže okolice usmeno će vam priopćiti kako je “ganga u njihov kraj došla 1905. iz Dalmacije, iz Imotske krajine preko Posušja i Bekija” (Boras, 1986.). Nastajanje gange pada u vrijeme od 1890. do 1900. godine, te je već u prvom desetljeću 20. stoljeća “odnila privagu” nad ranijim pjevanjem i učvrstila se kao način pjevanja.
O imenu GANGA kod Vladimira Anića nalazimo: “ganga” (gen. mn. gangi) etnol. momačko skupno pjevanje u okviru priprostoga lokalnog melosa (hercegovačka-imotska).
Ganga obuhvaća sve oblasti narodnoga života u Dobranjama: ljubav, šalu, rad, pojedina zbivanja i prostore, a ne zaboravlja ni odlaženje u vojsku i na bojišta, bilježi i odlaženja na rad u inozemstvo. S gangom se, jednom rječju, rađalo živjelo i umiralo. Nije svaka ganga “dobra” ganga; ima “dobrih” i “loših” ganga – kazat će vam narodni pjevači. Ganga je simbol regionalnog, a najposlije i nacionalnog identiteta. Preko poetskih sadržaja svojih tekstova, koji su gotovo uvijek suvremeni i djelatni, ganga kumulira i očituje narodnu mudrost. Zna biti nasrtljiva i plaha, vesela i tužna, gruba ali i nježna…
Ganga je načelno dvopjev; jedan pjeva, a prate ga jedan, dva ili više “gangača”, ali svi u jedan glas. Koliki će broj “gangača” biti, ovisi o skupini u kojoj se pjeva, o glasovima svih koji sudjeluju u pjevanju (“pivača”), to jest da li se oni slažu; a ovisi i o samom glavnom “pivaču”, odnosno o njegovu grlu: može li izdržati da ga prati jedan ili više glasova. Glas glavnog pjevača treba nadvisivati ostale i predvoditi ih u tijeku pjevanja. Kakvu ulogu ima pjevač? On obično započinje pjesmu i predvodi ostale u tijeku pjevanja. On je glavni u pjevanju; vodi ga tako da usmjeri glasove u jedan tok. Ostali glasovi – gangači – prate “pivača” svojim neodređenim glasovima, odnosno poluglasovima sličnim vokalima slogova što ih izgovara pjevajući “pivač”. Dok se za glavnog pjevača uvijek kaže da “piva” ili “vodi”, za njegove pratioce u pjevanju kaže se da “gangaju”, “priginju”, ili “prate”.
“Ganga je rik mladog junaka. Krik usred opće tišine kraja, kojim se ruši iz snažna grla. Gangu su pjevali momci i djevojke na silima i na povratku sa sila, kao priču o javi i intimi.”
Kolekciju pjesama možete naći na linku GANGA
Prije se više pjevalo nego danas. Ljudi se zabavljaju na druge načine. I radio i televizija čine svoje. Suvremeni život nosi sobom zatvaranje u se, u svoju kuću. Misleći o tome moramo voditi računa o domovini gange, o mentalitetu kraja u kojem živi, o sposobnostima njezinih baštinika za čuvanje tradicionalnih vrednota. Možda tada ima nade u njen opstanak. Čovjek se može promjeniti izvana, ali dok bude kamene mjesečine i bure, dok bude sablasnih zimskih vjetrova u domovini gange i povratka junaka u kasnu noć – eto nadahnuća da se zaori ganga snažno i zvonko, sutra kao danas i jučer.