Ima jedna jabuka u Ćavara — ne bilo kakva, za nas je u to vrime bila prava kraljica svih stabala. Krošnja joj se širila nad nama kao zeleni krov djetinjstva, a deblo je pod rukom bilo hrapavo i živo, kao da još uvik pamti svaku ruku koja ju je ikada dodirnila.
Za nas, dicu iz sela, ta jabuka nije bila samo drvo. Bila je naše skrovište, naša tvrđava, brod koji plovi dalekim oceanima, pa čak i naš dvorac iz bajki. U njezinim granama živile su naše priče, naše tajne, naša najglasnija smijanja i najtiše tuge. Bilo je samo dovoljno reći “Ajmo na jabuku” i to se nikad nije odbijalo.
Najveći izazov na jabuci su bile genge — šest ili sedam odabranih grana s kojih smo se mogli zaljuljat (zagengat) i skočit na livadu. Prva genga bila je najbliža zemlji, sigurna i dostupna svima, kao stvorena za najmanje među nama i služila je za inicijaciju svih onih koji su nam se tili pridružiti. A zadnja je bila najviša, toliko visoka da si morao skupiti svu hrabrost da je dosegneš. Po gengama se mjerila hrabrost: tko se usudio zaljuljati na višim gengama i skočiti na livadu, bio je junak dana. Svi smo krišom trenirali, sanjali o tom skoku, planirali trenutak kad ćemo i sami “osvojit” najvišu granu. Svaki skok je bio mala pobjeda nad strahom, a svako genganje visoko među granama osjećaj slobode koji se ne zaboravlja.
Penjanje, ljuljanje i skakanje razvijali su u nama snagu, ravnotežu i spretnost, i to na način koji nismo ni primjećivali. Drvo nas je učilo kako procijeniti visinu, kako virovati vlastitim rukama i nogama, kako pasti i ponovno se popeti. Svaki uzlet na granu bio je vježba hrabrosti, a svako spuštanje vježba opreza i snalažljivosti. Na toj jabuci rasle su, zajedno s nama, i naše motoričke vještine, čvrste poput njenih grana.
Plodovi te jabuke ritko bi doživili zrelost. Čim bi jabuke zadobile prvu zelenu boju i koliku-toliku veličinu, brali bismo ih nestrpljivo — tvrde, kiselkaste, još nedovoljno zrele, tukli bi ih o stablo da smekšaju – i jili ih pod krošnjom, brišući lipljive ruke o majice i smijući se do suza.
Svatko od nas je imao svoje misto na toj jabuci. Jedni su sidili u širokim račvama grana, drugi na skrivenim mjestima di su listovi stvarali guste zavjese. Bilo je mista toliko duboko u zelenilu da si moga nestat cili sat, a da te niko ne pronađe. Ponekad bi dani bili tako dugi i lini da bismo samo ležali na granama, ljuljajući se lagano, slušali zrikavce, gledali oblake koji su putovali nebom i pričali priče koje smo izmišljali na licu mjesta — o skrivenim blagima, o zmajevima koji spavaju ispod korijena naše jabuke, o tajnim prolazima u druge svitove.
Kad bi došlo vrime za ručak, majke bi nas zvale kući, vičući naše ime preko livada i puteljaka, “ukajući” glasno i strpljivo. A mi bismo im, jednako tako “ukajući”, tužno odgovarali s krošnje, nezadovoljni što moramo napustiti svoje kraljevstvo, makar i nakratko. A kad bi roditeljskom strpljenju došao kraj, uslid našeg odgađanja dolaska, začulo bi se “Poznat ćeš kad dođeš”. To bi bio znak za žurno udaljavanje od jabuke i brže-bolje kući.
Danas još samo deblo čuva tragove svih naših dičjih dana. Stablo je starije, naše genge su posičene i udarile su nove mladice, kao da čekaju nove generacije… Al nema nas…. Ipak, kad god prođem pokraj nje, kao da i u njezinoj novoj krošnji još uvik šapuću naši smijovi i naši snovi.
Danas dica više ne traže grane da im budu genge, ni krošnje da im budu skrovišta. Njihova hrabrost više se ne miri skokom s visine, već brzinom prstiju po ekranima. Umisto oguljenih koljena i prašnjavih dlanova, danas su tu svitleći zasloni, igrice i slike koje drugi smišljaju za njih. Mašta se preselila u elektroničke svitove, a vrime koje smo nekad provodili među lišćem sada se provodi pred ekranima.
Ponekad se pitam može li još koje stablo dočekati dicu da ga pretvore u svoje kraljevstvo? Ili su ta vrimena ostala zakopana negdi među korijenjem naše stare jabuke, zajedno s onim danima kada smo znali da su najlipše igre one koje sami stvorimo.
Za pisanje ovog sastava poslužio sam se malo i pomoću umitne inteligencije, kako bi oživio sliku onih dana pod jabukom — jer, iskreno, ne sićam se da nas je iko ikad slika dok smo se tamo igrali. Možda sam, upravo koristeći modernu tehnologiju da opišem nešto tako jednostavno i prirodno, zapravo napravio ono o čemu ovaj sastav i govori — otišao u drugu krajnost, onu današnju, di se čak i uspomene stvaraju digitalno.
