U zadnjih nekoliko dana svakakvih se vrimenskih prilika i neprilika izminilo u Dobranjama. Od velikih kiša koje su padale nekoliko dana i dobrano natopile zemlju, preko ledene kiše koja je zaledila ceste, kuće, auta, prirodu, pa jednog vedrog, sunčanog i iznimno ladnog dana, te danas novog sniga koji je s nekoliko centimetara prekrio naše selo. Temperature su znale otić i do -10. Stoj di jesi ako baš ne moraš negdi ić.
Nakon lipih slika našeg sela pod snigom, evo još nekoliko jesenskih slika kampanela i pogleda sa kampanela naše crkve, kao i slike zvona u kampanelu.
Zanimljivo je da je malo zvono izradila ljevaonica zvona Jakova Cukrova u Splitu. On je 1875. kupio ljevaonicu zvona Jeronima Colbachinija u Splitu koja je radila zvona za cijelu Dalmaciju, Hrvatsko primorje, Istru, Bosnu i Hercegovinu te Crnu Goru. God. 1875.–1915. u njoj je izliveno 1207 zvona, teških ukupno 162 000 kg.
Na velikom zvonu možete viditi da ga je salio Mario Križanec iz Matulja, Opatija 1974. godine.
Već dugo nismo doživili veliki snig u Studenom misecu u Dobranjama. Ovu subotu krenio je padat ujutro pa nastavio gotovo cilo popodne uz jak vitar. Napadalo ga je oko 15 cm. Taman kad smo mislili da je gotovo, u večernjim satima je ponovo krenuo padat i pada još dok vam ovo pišem. Reklo bi se “zarupilo”. Ceste se čiste cili dan i noć, zimske službe su u punom pogonu, ali jak vitar i novi snig otežava promet.
Evo malo videa i slika snimljenih u starom putu koji je danas bio idealan za zimsku šetnju nakon prve runde sniga.
Početkom jeseni vraćaju se i lovci u akciju pa su već ove nedilje imali dobar ulov, vepra kapitalca.
Ali da lovci nisu samo aktivni u lovu pokazuju i slike lovačke kuće koja se dograđuje i sređuje.
Za sve koji ovi vikend traže malo odmora i humora predlažem predstavu Večer humora uz knjigu: “Materin šudarić” koja će se održati u subotu 25.10.2025. u 19.00 sati u Multikunkcionalnoj dvorani u Cisti Velikoj.
Ima jedna jabuka u Ćavara — ne bilo kakva, za nas je u to vrime bila prava kraljica svih stabala. Krošnja joj se širila nad nama kao zeleni krov djetinjstva, a deblo je pod rukom bilo hrapavo i živo, kao da još uvik pamti svaku ruku koja ju je ikada dodirnila.
Za nas, dicu iz sela, ta jabuka nije bila samo drvo. Bila je naše skrovište, naša tvrđava, brod koji plovi dalekim oceanima, pa čak i naš dvorac iz bajki. U njezinim granama živile su naše priče, naše tajne, naša najglasnija smijanja i najtiše tuge. Bilo je samo dovoljno reći “Ajmo na jabuku” i to se nikad nije odbijalo.
Najveći izazov na jabuci su bile genge — šest ili sedam odabranih grana s kojih smo se mogli zaljuljat (zagengat) i skočit na livadu. Prva genga bila je najbliža zemlji, sigurna i dostupna svima, kao stvorena za najmanje među nama i služila je za inicijaciju svih onih koji su nam se tili pridružiti. A zadnja je bila najviša, toliko visoka da si morao skupiti svu hrabrost da je dosegneš. Po gengama se mjerila hrabrost: tko se usudio zaljuljati na višim gengama i skočiti na livadu, bio je junak dana. Svi smo krišom trenirali, sanjali o tom skoku, planirali trenutak kad ćemo i sami “osvojit” najvišu granu. Svaki skok je bio mala pobjeda nad strahom, a svako genganje visoko među granama osjećaj slobode koji se ne zaboravlja.
Penjanje, ljuljanje i skakanje razvijali su u nama snagu, ravnotežu i spretnost, i to na način koji nismo ni primjećivali. Drvo nas je učilo kako procijeniti visinu, kako virovati vlastitim rukama i nogama, kako pasti i ponovno se popeti. Svaki uzlet na granu bio je vježba hrabrosti, a svako spuštanje vježba opreza i snalažljivosti. Na toj jabuci rasle su, zajedno s nama, i naše motoričke vještine, čvrste poput njenih grana.
Plodovi te jabuke ritko bi doživili zrelost. Čim bi jabuke zadobile prvu zelenu boju i koliku-toliku veličinu, brali bismo ih nestrpljivo — tvrde, kiselkaste, još nedovoljno zrele, tukli bi ih o stablo da smekšaju – i jili ih pod krošnjom, brišući lipljive ruke o majice i smijući se do suza.
Svatko od nas je imao svoje misto na toj jabuci. Jedni su sidili u širokim račvama grana, drugi na skrivenim mjestima di su listovi stvarali guste zavjese. Bilo je mista toliko duboko u zelenilu da si moga nestat cili sat, a da te niko ne pronađe. Ponekad bi dani bili tako dugi i lini da bismo samo ležali na granama, ljuljajući se lagano, slušali zrikavce, gledali oblake koji su putovali nebom i pričali priče koje smo izmišljali na licu mjesta — o skrivenim blagima, o zmajevima koji spavaju ispod korijena naše jabuke, o tajnim prolazima u druge svitove.
Kad bi došlo vrime za ručak, majke bi nas zvale kući, vičući naše ime preko livada i puteljaka, “ukajući” glasno i strpljivo. A mi bismo im, jednako tako “ukajući”, tužno odgovarali s krošnje, nezadovoljni što moramo napustiti svoje kraljevstvo, makar i nakratko. A kad bi roditeljskom strpljenju došao kraj, uslid našeg odgađanja dolaska, začulo bi se “Poznat ćeš kad dođeš”. To bi bio znak za žurno udaljavanje od jabuke i brže-bolje kući.
Danas još samo deblo čuva tragove svih naših dičjih dana. Stablo je starije, naše genge su posičene i udarile su nove mladice, kao da čekaju nove generacije… Al nema nas…. Ipak, kad god prođem pokraj nje, kao da i u njezinoj novoj krošnji još uvik šapuću naši smijovi i naši snovi.
Danas dica više ne traže grane da im budu genge, ni krošnje da im budu skrovišta. Njihova hrabrost više se ne miri skokom s visine, već brzinom prstiju po ekranima. Umisto oguljenih koljena i prašnjavih dlanova, danas su tu svitleći zasloni, igrice i slike koje drugi smišljaju za njih. Mašta se preselila u elektroničke svitove, a vrime koje smo nekad provodili među lišćem sada se provodi pred ekranima.
Ponekad se pitam može li još koje stablo dočekati dicu da ga pretvore u svoje kraljevstvo? Ili su ta vrimena ostala zakopana negdi među korijenjem naše stare jabuke, zajedno s onim danima kada smo znali da su najlipše igre one koje sami stvorimo.
Za pisanje ovog sastava poslužio sam se malo i pomoću umitne inteligencije, kako bi oživio sliku onih dana pod jabukom — jer, iskreno, ne sićam se da nas je iko ikad slika dok smo se tamo igrali. Možda sam, upravo koristeći modernu tehnologiju da opišem nešto tako jednostavno i prirodno, zapravo napravio ono o čemu ovaj sastav i govori — otišao u drugu krajnost, onu današnju, di se čak i uspomene stvaraju digitalno.
U petak 2. kolovoza na blagdan Gospe od Anđela je u Biorinama održan Ganga Fest na kojem su nekoliko gangaških pisama otpivali i naši Dobranjčani Ivan Lerotić, Ante Lerotić, Stipan Milardović i Petar Vuletić.
A na Dan Domovinske Zahvalnosti došlo je do požara na predjelu Prljača prema donjem Gaju i Ančićima. Srićom su vatrogasne snage brzo stigle na požarište i u par sati uspili ugasiti požar. Fala im!!!
U subotu se oko 40-tak Dobranjčana okupilo kod župne crkve na cijelodnevnoj akciji čišćenja. Napravljen je veliki posao. Pokosio se cili prostor oko crkve, te crkovne njive, popilala se suva stabla, podrezala grane na borovima, pokupila suva trava i borove šiške, te očistila unutrašnjost crkve. Od svega se sadio ogroman svitnjak (vjerojatno najveći dosad) na jednoj od crkovnih njiva koji će se zapaliti uoči blagdana sv. Ivana Krstitelja. Također, ranije, dio prostora oko crkve i sanitarnog čvora se nasuo i poravnao, čak se podizao i veliki teški stećak koji je stajao iza crkve uz stari hrast, da se izdigne u u ravninu sa nasutim prostorom.
Velika zahvala svima koji su sudjelovali i pomogli!
Znate onaj početak iz Hasanaginice:
Što se bjeli u gori zelenoj?
Al’ su snjezi, al’ su labudovi?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
labudovi, već bi poletjeli;
nit’ su snjezi, nit’ su labudovi…
E, pa ovdi nije ni jedno ni drugo nego – slana. Pazite kako čitate: Dugouzlazni a – slaaaana.
Po definiciji otprilike:
snježnobijeli talog, sličan inju, koji se nakuplja pred jutro za hladna i maglovita vremena na zemlji i na granju drveća, smrznuta rosa; mraz [pala slana; uhvatila se slana]
Eto nakon puno dana južine, kiše i dosta toplog vrimena, jučer izjutra izvedrilo, a naše polje zabililo ko da je pa’ snig. Zato uvik naši govore da neke kulture teško mogu uspit u našem polju, npr. za kumpire bi često rekli da ih je odnila slana koja je baš karakteristična za naš kraj u prolitno, ali i u jesensko vrime.
Kreće nova sezona lova, i odma lovci U Sridu. Na području Gaja i Pečuna ulovljena su 4 vepra. Čestitke lovcima iz naše Općine, posebice Vladi Galiću sa Sviba koji je ovog puta bio mirne ruke i rješio sva 4.
Za sve ljubitelje trčanja i prirode:
