Jesenski vikend na Dobranjama. Još nije zaladilo kako inače zna u studenom, vrime idealno za sve vrste uživanja, bilo za nešto radit ili samo guštat u odmoru. Prošetati kroz dobranjskom polje u ovo vrime – neprocjenivo!
Pogledaš livo, tamo tridesetak krava sa Antine farme bezbrižno pase još uvik zelenu travu, a malo niže Mate vridno sakuplja ripu za gudine. Pogledaš desno, Božinov konj uživa u sunčanom popodnevu na svom dilu teritorija. Malo dalje, jato malih tičica sinkronizirano preliće s jedne njive na drugu. A na dnu polja, mnoštvo Vuičinih ovaca marljivo odrađuje popodnevni obrok. Pogledaš uokolo polja, sa svih strana prekrasne slike prirode.
Padaju mi napamet stihovi Kićine pisme o Dalmaciji (Cvijet čežnje), naravno odma u glavi prerađeni u pismu o Dobranjama:
Priroda sve je, sve što je znala
najljepše niti u tebi tkala…
…a čovjeku tvome što s tobom živi
u trenutku svakom da ti se divi
svu raskoš je dala
Dobranje, ko blistav cvijet
čaroban, lijep, ti sav si moj svijet
Pokušao sam uslikat dio te jesenske idile, al nema tog aparata koji može toliko vjerno dočarat stvarnu lipotu našeg mista. Ipak, galerija slika je tu. Jedino što je kvarilo ovaj cili doživljaj su đavlije vjetrenjače koje strše poput strašila iznad Ćubelića kuća.
Čestitke Miru i Slavici Ćubelić (Serdarovi) koji su dobili drugo dite u obitelji – kćer.
