O doseljenju naših Hercegovačkih predaka u Dobranje početkom 18. stoljeća evo jedan isječak iz knjige fra Josipa Solde: Etničke promjene i migracije stanovništva u Sinjskoj Krajini krajem 17. i početkom 18. stoljeća
Hercegovačke obitelji proširile su se u Dobranju i Tijarici gdje su prije njih posjedovali imanja Bišćani i Dicmanjci. Kako, naime, nije bilo dosta zemlje u Bisku a ni na Dicmu, harambaša Sučić-Akrap, Petar Dadić ali i Luka Rozga, Vid Lucić, Mate Babić i Ivan Ančić s oko 30 obitelji i 400 osoba, koje su stigle u podložništvo Mletačke Republike, dobile su od Moceniga godine 1696. preko Cetine Dobrinje uz Tavernicu, Maljaku dragu i Vuvanje kuk (?). Jednako u Nosiću je Poljičanin Petar Pletikosić zahvatio 27 kanapa zemlje.'”) Stoga su se Hercegovci tužili providuru (28. listopada 1698). Iako su tuženici pokazali investiture dobivene 28. listopada 1697. i iako je na providurovu sudu u Splitu 20. svibnja 1699. priznato da imaju pravo, ipak je naglašeno da se Hercegovcima mora osigurati životni minimum. Stoga su im ostavljene zemlje, a čak je harambaša Akrap morao platiti 12 lira za troškove parnice.'”) Cijela, zapravo, stvar nije bila važna jer je taj kraj pripao Osmanlijama.
Ispod pak Čačvine nastanili su se Antun Ković, Luka Žilić i Ivan Babić te im je Mocenigo godine 1697. odobrio zidinu i 30 kanapa neobrađene zemlje u Aptovcu. Tu je 27. kolovoza 1697. dobio nešto posjeda Andrija Čović.
Vidimo da se tu spominje Dobranje i Aptovac kao i presuda providura o dodjeli zemlje doseljenicima. A s obzirom da su u posjedu zemlje na Dobranjama prije toga bili ljudi iz Biska, moguće je da se po njima i zove vrh na brdu Pečun – Bišćanska gradina.
