Čudno i neobično vrime prid nama. Kao da je život stao u našoj državi, odjednom ništa više nije važno, osim borbe za goli život. Jedna epidemija poljulja poredak kojeg čovik stvara godinama, desetljećima. Kao da zaboravljamo da:

Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k’o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.

U sveopćoj virusnoj histeriji kojom smo svakodnenvno bombardirani, često pretjeranom ali ponekad i s pravom zbog neodgovornih pojedinaca, svi mi pokušavamo naći utočište za svoje obitelji, mir i sigurnost.

Ovih teških dana mnogi su Dobranjčani ponovo našli to utočište u svojim Dobranjama, privremeno su se vratili u mir i sigurnost svoje didovine. Da me se nebi krivo svatilo, ne mislim da je Dobranje puno sigurnije od virusa i sličnih nepogoda u odnosu na Split ili Zagreb, to se nikad ne zna. Ali dojam je da se čovik ipak na Dobranjama osjeća sigurnije, mirnije, nema histerije, nema prevelikog straha (iako strah postoji). Ovdi su ljudi navikli živit ka da su spremni za karantenu svakog dana, uvik postoji zaliha hrane za nekoliko miseci (kumpiri, kiseli kupus, rašćika, suvo meso, meso u zamrzivačima, brašno, ulje…). A ako štogod i zafali, uvik su tu susjedi ili prijatelji da popune praznine.

Neobično je znati da se misa održava u našoj crkvi a ne možemo osobno prisustovati, al se prilagođavamo i slušamo mise priko televizije, interneta i radija, moli se unutar obitelji za naše ljude, doktore, zdravstvene radnike, policiju, vojsku, zaposlenike u trgovinama…, sve koji podnose najveći teret, pa za sve one koji su najteže pogođeni, od susjeda Talijana do cilog svita.

U Dobranjama unatoč svemu život nije stao, ljudi odrađuju svoje svakodnevne poslove, vrime je od sadnje kumpira pa se svaki dan čuju freze i obrađuju njive, oko kuće je uvik posla uz prolitnja čišćenja. Sve ovo sa dozom opreza i odgovornosti koja se zahtjeva od svih nas. Ovdi je puno lakši izaći van, prošetat svojim njivama, seoskim putovima bez da dovedeš u opasnost druge ili drugi tebe, pustiti dicu da se izigraju i izguštaju, da nisu zarobljena u kućama i stanovima. Ima mista za sve nas.
Pa u šali (a i sa čežnjom u srcu) kažemo da smo napokon dočekali da nam dica, makar privremeno, priko televizije i interneta, pohađaju školu u Dobranjama.

Podsjeća li nas ova situacija na sve ono što smo izgubili napustivši život na selu, odlascima u urbane džungle?

Što god bilo, ovo nam je podsjetnik da će nas Dobranje uvik čekati, bilo da nam bude utočište u teškim vrimenima, ili vikend izletište za bijeg od užurbanih gradskih svakodnevica, ili trajno prebivalište za neki novi početak, ili završna točka našeg zemaljskog putovanja.

Komentari (1)

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena (*).