Vijesti

Na prošloj nediljnoj misi, don Augustin je najavio da će od sada mise u nedilju biti u Dobranjama u 9.30 sati.

Čestitke Anti i Ani Ćubelić (Ikićevi) na rođenju njihovog prvog sina!!!

Zadnjih tjedana na nekoliko portala vidili smo priču o 81.-godišnjem Ivanu Ćubeliću (Jaman) čija je obitelj davno odselila iz Dobranja u Sisak. Ivan je veliki navijač Hajduka, nažalost teško je bolestan, pa su navijači iz DPH Hajduk u Sisku organizirali na Poljudu potpisivanje Hajdukove majice sa natpisom “Hajduk nije samo vječan, on je NEUNIŠTIV” u kojoj Ivan želi da ga sahrane. Također, donacijom navijača upisan je u Hajdukov park “Za sva vrimena”.

Nekoliko isječaka iz njegovog razgovora za dalmatinskiportal.hr:

Njegova obitelj je podrijetlom iz Dobranja, ali on je 1939. godine rođen u Sisku. Njegov otac je 11 godina živio u Argentini, a onda je po povratku otišao posjetiti kuma u Sisak. Tamo je vidio bogat kraj s mnogo plodne zemlje i odlučio s familijom napustiti dalmatinski krš.

– Došle su ovdje još i familije Vuletić, Lerotić, Milardović. Stvorilo se lijepo dalmatinsko selo, a 90 posto je navijača Hajduka. Ja sam svoj radni vijek proveo u Željezari Sisak, gdje sam bio strojobravar, a Hajduka sam prvi put uživo gledao 1957. godine.

1991. se godine kao dragovoljac uključio u obranu Hrvatske. Pet godina je bio hrvatski branitelj, sudionik je Oluje, te 40-postotni invalid Domovinskog rata.

Pokojni Ante Vuletić, Ante Mistrić, obojica veliki ljudi, te moja malenkost, osnovali smo DPH u prostoru Rafinerije Sisak. Davali smo godišnje 30-ak tadašnjih dinara za održavanje. Onda je došlo do problema jer tadašnjem SUP-u takva vrsta društva nije bila po volji, a nama je uslijedila vojska pa uskoro i ženidba. Ozbiljno i organizirano Društvo navijača Hajduka je krenulo 1966. godine.

Za Hajduk navijam srcem i dušom i bit ću uz njega do zadnjeg trzaja. Puno se u mene nakupilo godina uz klub, bio sam tada tek 11-godišnji dječak, ali se jako dobro sjećam velike sreće u našoj obitelji 1950. godine kada je Božo Broketa zabio gol Crvenoj zvezdi za pobjedu od 2:1 i prvenstvo bez poraza.

Veliki pozdrav iz Dobranja našem Ivanu i njegovoj obitelji, nek mu dragi Bog dade snage na ovozemaljskom životnom putu.

Šta se događa u Dobranjama u ovim ludim vrimenima? Pa, zapravo, ništa posebno. Ili možda ima tu nešto i pozitivno, tj. šta bi naš narod reka: “Nije svako zlo za zlo”. Osim šta su ljudi malo odvikli od druženja po kafićima i gostionicama, našli su sad i vrimena za obiteljske šetnje u prirodu, pa se često da naletit na Dobranjčane po mnogobrojnim šetnicama, kroz stari put, oko Blagoslova, put Gaja i Terce, kroz polje… Zatim su se oni koji imaju problema s dosadom uvatili u koštac s čišćenjem okućnica, ulica i raznoraznih mista di reste drača. Kako se krenilo, moglo bi je i nestat. Al naš pisnik kaže za draču: “Šta je više sičem, ona više raste”.

I tako u nedostatku novosti, uvik je lipo dodat par slika naše prirode i panorama Dobranja, toga nikad dosta. A i palo nam je nešto više kiše u zadnjih par dana pa se to vidi i na intradi.

Ipak prošli tjedan smo se malo organizirali i očistili groblje i prostor oko crkve da se ne bi previše zapušćalo.

Evo kako se ove pandemijske mire malo popušćaju, izgleda da bi mogli se polako vraćat u malo većem broju na sv. mise koje nam itekako fale. Ko želi malo detaljnije o tome može pročitati na sljedećoj poveznici: https://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/cetiri-dalmatinske-biskupije-donijele-zajednicke-odredbe-o-vjerskim-okupljanjima-u-vrijeme-pandemije/

Čudno i neobično vrime prid nama. Kao da je život stao u našoj državi, odjednom ništa više nije važno, osim borbe za goli život. Jedna epidemija poljulja poredak kojeg čovik stvara godinama, desetljećima. Kao da zaboravljamo da:

Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k’o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.

U sveopćoj virusnoj histeriji kojom smo svakodnenvno bombardirani, često pretjeranom ali ponekad i s pravom zbog neodgovornih pojedinaca, svi mi pokušavamo naći utočište za svoje obitelji, mir i sigurnost.

Ovih teških dana mnogi su Dobranjčani ponovo našli to utočište u svojim Dobranjama, privremeno su se vratili u mir i sigurnost svoje didovine. Da me se nebi krivo svatilo, ne mislim da je Dobranje puno sigurnije od virusa i sličnih nepogoda u odnosu na Split ili Zagreb, to se nikad ne zna. Ali dojam je da se čovik ipak na Dobranjama osjeća sigurnije, mirnije, nema histerije, nema prevelikog straha (iako strah postoji). Ovdi su ljudi navikli živit ka da su spremni za karantenu svakog dana, uvik postoji zaliha hrane za nekoliko miseci (kumpiri, kiseli kupus, rašćika, suvo meso, meso u zamrzivačima, brašno, ulje…). A ako štogod i zafali, uvik su tu susjedi ili prijatelji da popune praznine.

Neobično je znati da se misa održava u našoj crkvi a ne možemo osobno prisustovati, al se prilagođavamo i slušamo mise priko televizije, interneta i radija, moli se unutar obitelji za naše ljude, doktore, zdravstvene radnike, policiju, vojsku, zaposlenike u trgovinama…, sve koji podnose najveći teret, pa za sve one koji su najteže pogođeni, od susjeda Talijana do cilog svita.

U Dobranjama unatoč svemu život nije stao, ljudi odrađuju svoje svakodnevne poslove, vrime je od sadnje kumpira pa se svaki dan čuju freze i obrađuju njive, oko kuće je uvik posla uz prolitnja čišćenja. Sve ovo sa dozom opreza i odgovornosti koja se zahtjeva od svih nas. Ovdi je puno lakši izaći van, prošetat svojim njivama, seoskim putovima bez da dovedeš u opasnost druge ili drugi tebe, pustiti dicu da se izigraju i izguštaju, da nisu zarobljena u kućama i stanovima. Ima mista za sve nas.
Pa u šali (a i sa čežnjom u srcu) kažemo da smo napokon dočekali da nam dica, makar privremeno, priko televizije i interneta, pohađaju školu u Dobranjama.

Podsjeća li nas ova situacija na sve ono što smo izgubili napustivši život na selu, odlascima u urbane džungle?

Što god bilo, ovo nam je podsjetnik da će nas Dobranje uvik čekati, bilo da nam bude utočište u teškim vrimenima, ili vikend izletište za bijeg od užurbanih gradskih svakodnevica, ili trajno prebivalište za neki novi početak, ili završna točka našeg zemaljskog putovanja.