Vijesti

O doseljenju naših Hercegovačkih predaka u Dobranje početkom 18. stoljeća evo jedan isječak iz knjige fra Josipa Solde: Etničke promjene i migracije stanovništva u Sinjskoj Krajini krajem 17. i početkom 18. stoljeća

Hercegovačke obitelji proširile su se u Dobranju i Tijarici gdje su prije njih posjedovali imanja Bišćani i Dicmanjci. Kako, naime, nije bilo dosta zemlje u Bisku a ni na Dicmu, harambaša Sučić-Akrap, Petar Dadić ali i Luka Rozga, Vid Lucić, Mate Babić i Ivan Ančić s oko 30 obitelji i 400 osoba, koje su stigle u podložništvo Mletačke Republike, dobile su od Moceniga godine 1696. preko Cetine Dobrinje uz Tavernicu, Maljaku dragu i Vuvanje kuk (?). Jednako u Nosiću je Poljičanin Petar Pletikosić zahvatio 27 kanapa zemlje.'”) Stoga su se Hercegovci tužili providuru (28. listopada 1698). Iako su tuženici pokazali investiture dobivene 28. listopada 1697. i iako je na providurovu sudu u Splitu 20. svibnja 1699. priznato da imaju pravo, ipak je naglašeno da se Hercegovcima mora osigurati životni minimum. Stoga su im ostavljene zemlje, a čak je harambaša Akrap morao platiti 12 lira za troškove parnice.'”) Cijela, zapravo, stvar nije bila važna jer je taj kraj pripao Osmanlijama.

Ispod pak Čačvine nastanili su se Antun Ković, Luka Žilić i Ivan Babić te im je Mocenigo godine 1697. odobrio zidinu i 30 kanapa neobrađene zemlje u Aptovcu. Tu je 27. kolovoza 1697. dobio nešto posjeda Andrija Čović.

Vidimo da se tu spominje Dobranje i Aptovac kao i presuda providura o dodjeli zemlje doseljenicima. A s obzirom da su u posjedu zemlje na Dobranjama prije toga bili ljudi iz Biska, moguće je da se po njima i zove vrh na brdu Pečun – Bišćanska gradina.

Od naših starih čuli smo priče o uzgajanju duvana u stara vrimena. A te priče potvrđuje i talijanski činovnik Valentino Lago kojeg je austrijska vlast uputila u Dalmaciju u razdoblju od 1844. do 1846. godine. On u svojem djelu Uspomene iz Dalmacije (Memorie sulla Dalmazia) koju je izdao u razdoblju 1869. – 1871. u 3. dila, piše o mnogim povijesnim prilikama u Dalmaciji, opisujući običaje, baštinu, ljude i događaje. Između ostalog na jednom mistu se osvrće na uzgoj i kvalitetu duvana na području Dalmacije, te tu posebno spominje 3 poznate sorte duvana Imotske krajine koja su od lokalnog stanovništva bila na glasu kao vrhunske. Jedna od njih je iz Dobranja.

Teško mi je bilo prevesti ovaj dio teksta iz njegove knjige, koristio sam neke online prevoditelje tako da sami prijevod ne može biti u potpunosti točan i nije baš lako razumit šta je u nekim dilovima tio reć. Iako mi se čini da je zapravo mislio da je priča o kvaliteti dalmatinskog duvana bila pretjerana. No, to sad nije ni toliko bitno, štono bi se reklo, di ima dima ima i vatre, tako da sigurno je za nas zanimljivo da je dobranjski duvan bio na dobru glasu sredinom 19. stoljeća.

Evo dila prijevoda iz knjige Memorie sulla Dalmazia:

“Ovaj tekst sadrži mnogo hvalospjeva u očima domaćih ljudi, treći element koji nismo prvo spomenuli, a to je uzgoj duhana. Čuo sam mnogo o dragocjenim okusima dalmatinskog duhana, do te mjere da sam počeo vjerovati ne samo u to, već sam se prevario do te mjere da sam smatrao izvrsnim čak i one kvalitete koje nisu prelazile prosječnu razinu, i one koje su bile očigledno loše. Predrasude mogu duboko utjecati na ljudske prosudbe ako se ne trudi koristiti vlastiti kritički osjećaj. Duhan iz Poljica općenito, ružičasti duhan iz Biorina i Dobranja, te Ruxizza (Ružići?), sva tri iz Imotskog okruga, i da ne spominjem manje poznate sorte, još uvijek zvuče neiskusnim ušima izuzetno povoljno, bez premca u usporedbi s drugima u Europi, uključujući i Trebinje iz obližnje Turske. Može se čak natjecati s malo ili malo manjim snagama s najcjenjenijim proizvodima Sretnih otoka, koji su prvi prihvatili radosti i uzdahe talijanskog Kolumba.

Iz predrasuda sam prešao na eksperimente. Ružičasti duhan iz Biorina i Dobranja ne može se bolje usporediti od onog što kritičari smatraju fikcijom feniksa, od očajnika do pronalaska skrivenog blaga, a stanovnici Omiša vjeruju da oni izvan Omiša mogu ozbiljno shvatiti priču o biljkama grožđa koja ima privilegiju biti unutarnje impregnirana sokom mirisne ruže, što je dovelo do još jedne priče o ružičastom vinu Almissa. U vezi s ovim posljednjim detaljem, valja napomenuti da u Omišu stanovnici općenito uživaju u uzgoju mirisnih ruža, a listovi ove biljke su vidljivo sušeni za sve, a sok ili sirup koji se iz njih dobiva koristi se (barem mi je tako osoba iz tog kraja rekla) za oblaganje svježih sireva.

Duhan iz Poljica je previše snažan i suh za želuce koji nisu navikli na planinske napore i ekstremne temperaturne promjene. Kao što i pojedinci imaju svoje posebne ukuse, tako i kompleksi imaju svoje preferencije, a isto vrijedi i za duhan. Jedan preferira monoton zvuk gusle i diple u odnosu na uvijek promjenjive harmonije klavira, drugi preferira pečenu janjetinu nad dvadeset različitih umaka i juha koje se nalaze na stolovima civiliziranih naroda, i tako dalje. Može se dogoditi da u nedostatku boljeg, dajemo priznanje manje savršenim kvalitetama. No, živimo u doba kada se platneni košulje stavljaju ispod oklopa Ahila, i tko može reći da je svijet išao dobro više od dvadeset i pet stoljeća unatrag, možemo reći da današnji svijet galopira prema postizanju svoje moguće savršenosti.

Preostaje govoriti o duhanu, vrsti nazvanoj Ruxizza prema selu u kojem se uzgaja. Ova vrsta duhana zaista postoji i zaista ima nevjerojatno privlačan miris, iako ga ima u toliko malim količinama da se može usporediti s pravim Tokajom iz vinograda u Mađarskoj, iako tlo na kojem raste prelazi granicu Dalmacije. Međutim, treba ga kušati čim se obradi, dok zadržava svoje sokove svježe biljke, i morate biti spremni suočiti se s digestivnim izazovima koje pruža s tolikom snagom plućne reakcije da malo civiliziranih želuca želi izazvati svoju neposrednu dobrobit radi trenutnog užitka nekoliko dimova ovog narkotika.”