Ćubelići – rod i rodoslovlje

U nedilju je don Ivan Ćubelić u našoj crkvi proslavio 40 godina misništva i predstavio svoju novu knjigu „Ćubelići – rod i rodoslovlje“.

„Prošlo je 40 godina od moje Mlade mise. Danas bih htio zahvaliti Bogu za to proteklo vrijeme i zamoliti njegovo milosrđe da me prati i ubuduće. Nemoguće je nabrojiti sve važne događaje iz osobnoga i iz društvenog života. Upravo tih dana 1981. godine započela su ukazanja u Međugorju i obnovljena pobožnost Gospi. Uskoro je Hrvatska postala samostalna država i sve se je oko nas iz korijena promijenilo. A ja sam i dalje studirao i obavljao povjerene mi službe na raznim mjestima od Splita do Rima i Zagreba. Lijepe smo događaje slavili i u obitelji, što je bio za mene izvor dodatne snage za vjernost Bogu u istinskoj radosti. Sa zahvalnošću se sjećam župnika don Lovre koji je pripremao Mladu misu i pratio moj put do svećeništva“, kazao je don Ivan na početku svoje propovijedi sjetivši se prije svega svojih roditelja koji su se preselili u vječni život, kao i svih onih čija je imena spomenuo u svojoj novoj knjizi.

„Umjesto da povjereno stado okupljaju oni ga raspršuju; ne grade zajedništvo nego ga svojim ponašanjem ruše jer nisu pravi i iskreni pastiri. Riječi ovog proroka često sam stavljao pred sebe razmišljajući kako bih povjerenoj zajednici bio blagoslov, biskupu iskren suradnik, a svakom čovjeku i kolegi svećeniku prijatelj otvo­rena srca. Na kraju sam se uvijek morao osloniti više na Božje milosrđe, nego na moje zasluge. Dobro to vidi i Jeremija, pa naglašava da Gospodin ispravlja pogreške svojih slugu.“

„Za svakog svećenike bitan je odnos s Isusom jer nas on šalje; njemu smo odgovorni; s njim se savjetujemo u molitvi. Konačno, svećenike samo Gospodin može utješiti i obradovati. A prava istina našeg svećeničkog služenja nismo mi sami, nego oni koje nam Isus povjerava. Zato smo pozvani, poput Isusa iz današnjeg evanđelja: ljude i njihove potrebe vidjeti, prepoznati, osjetiti, sažaliti se i krenuti u susret drugima. Dokle god ima ljudi koji su sposobni osjećati za druge, dotle će biti i nade za ovaj svijet.“

Nakon mise prof. dr. don Marko Trogrlić, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu i policijski kapelan u Splitu, predstavio je don Ivanovu knjigu „Ćubelići – rod i rodoslovlje“. Knjiga je objavljena u nakladi Bošković, a sadrži 289 stranica.

Povjesničar prof. Trogrlić nabrojio je brojne izvore koje je don Ivan koristio iz Splitskoga Nadbiskupijskog arhiva naglasivši da je to veliki i zahtjevan posao složen u razumljiv i zanimljiv tekst. „Sva rodoslovlja u biti, više ili manje, uvijek ostaju prikraćena za dva pitanja na koja je teško odgovoriti: koje je porijeklo roda prije prvih nedvojbenih tj. dokumentiranih spomena i kako pratiti nosioce prezimena u doba suvremenih migracija koje su ih rasijale diljem svijeta.“

„Povijest prezimena Ćubelić, i svih varijacija toga prezimena, može se pratiti od razdoblja mletačko-osmanskih ratova u 17. i 18. stoljeću. Državni i crkveni popisi (kao i niz drugih povezanih dokumenata) iz tog razdoblja početna su točka svakog istraživanja rodoslovlja u zaobalnom dijelu Dalmacije. Prezime Ćubelić, postojalo je i prije prijelomne 1683. godine i svaki rod morao je postojati i prije razdoblja kada je postao poznat pod trenutnim prezimenom. Iz tog se razloga u ovoj knjizi propitkuje mogućnost povezanosti suvremenog prezimena Ćubelić sa srednjovjekovnim livanjskim plemićkim i velikaškim rodom Čubretića kojemu se uslijed osmanske najezde zameo svaki trag na livanjskom području… Srednjovjekovni su Čubretići bili značajan ogranak plemićkog roda Hlivnjana, od kojeg su potekli i znatno slavniji Berislavići. Njihovi su pripadnici, nakon što je livanjski kraj postao sastavni dio srednjovjekovne Bosne, bili važni velikaši i vršitelji dvorskih dužnosti u službi srednjovjekovnih bosanskih vladara. Trag Čubretića ostao je, pak, u osmansko doba isprva sačuvan u imenu sela Čubretić na zapadu livanjskog polja, da bi se u 17. stoljeću i on izgubio u korist novog imena sela Čelebić.“

„Ova je knjiga zaustavljeni isječak svih naših sjećanja na rodni kraj, na zavičaj, na obitelj na podrijetlo. Onima van Domovine na Domovinu i stari kraj. Na kuću i grobove njihovih starih predaka koji ovdje nisu od jučer, i koji su makar i otišli uvijek ovdje s nama. Povijest je zabilježena memorija… Neka ona bude trajni podsjetnik da se, koliko god je to do nas, trajno vraćamo pa i da oživimo zavičaj gdje su naši stari korijeni!“

Svi zainteresirani knjigu su mogli kupiti po cijeni od 100 kuna, a sav iznos ide za potrebe crkve u Dobranjama. Nakon promocije knjige, upriličena je zakuska i druženje pod hrastovima pokraj župske crkve, uz dobru atmosferu, pismu i gangu. Jedan, usitinu prekrasan događaj, puno Dobranjčana i naših gostiju pohodilo je Dobranje te nedilje. Velika zahvala svima koji su pomogli u organizaciji ovog događaja, te posebno don Ivanu što nam ostavlja vridnu povijesnu i kulturnu baštinu našeg mista.

Predstavljanje knjige “ĆUBELIĆI – ROD I RODOSLOVLJE”

Pozivamo Vas na proslavu 40 godina misništva don Ivana Ćubelića, kao i na promociju njegove nove knjige

“ĆUBELIĆI – ROD I RODOSLOVLJE”

koja će se održati u našoj župskoj crkvi u Dobranjama u nedjelju 18. srpnja 2021. godine u 11.00 sati.

Knjigu će predstaviti prof. dr. Marko Trogrlić.

Don Ivan već godinama istražuje povijest Dobranja i Dobranjčana vrijedno sakupljajući i zapisujući podatke iz mnogih crkvenim i državnih arhiva, surađujući sa mnogim povjesničarima i profesorima. Ova knjiga opisuje rod i rodoslovlje Ćubelića ne samo iz Dobranja, nego i Ćubelića raseljenih po cijelom svijetu. Također, knjiga nije isključivo vezano samo za rodoslovlje nego se u njoj opisuje i način života, kultura, običaji i povijesni događaji vezani za naše selo i naše pretke.

Iz predgovora:

Nitko nije samo ono što nam se učini na prvi pogled. Tako je s ljudima, s obiteljima, s plemenima, a i s događajima. Kad se pristupi misteriju povijesnog hodočašća osoba koji nose isto prezime, prvi je osjećaj da se o tom rodu i nema što posebno pisati. S takvom sam se predrasudom i sam poveo kad sam odlučio posložiti osobe Ćubelića u običnu shemu rodoslovlja. Međutim, slažući tako osobe i godišta njihova rođenja i smrti, između tih bitnih događaja stavljao sam obično malu crticu. Uskoro sam se upitao: “Pa, zar su njihovi životi bili sam ta crtica između dva broja?”

To me je pitanje potaknulo na daljnje istraživanje, kako bi se obasjala istina da su svi oni bili kao mi danas, ljudi sa svojim iskustvima radosti i tuge, veselja i žrtve, straha i nade. Od tada je ovaj rad sve više postajao proširena priča iskrenoga poštovanja prema naraštajima i sudbinama vrijednih i hrabrih ljudi koji su živjeli prije nas, sa svojim patnjama i nadanjima, sa prkosom i s ponosom, s mukama i sa strahovima.

Nadam se da će nove generacije ispisati mnogo novih radosnih priča i sretnih stoljeća, otvoreni životu i svemu onomu u životu poradi čega se isplati živjeti. Pričajte svojoj djeci o prošlosti kako bi mogla sigurnije koračati prema budućnosti!

Davno je napisao arheolog don Frane Bulić ovako: “Iz kamena povijest a iz povijesti svijest i budućnost naroda.” Takvu svijest i odlučnost želimo novim naraštajima Ćubelića kakva je očuvala i oblikovala njihove pretke tijekom dugih stoljeća povijesti! Zato se s pravom smatra da i knjiga može biti opasna: “Ako je otvoriš – ona otvara tebe!”

 

Knjigu ćete moći kupiti po cijeni od 100 kuna, a sav iznos ide za potrebe naše crkve.

Nakon svete mise i promocije knjige, svi ste pozvani na zakusku, osvježenje i zajedničko druženje pokraj naše župske crkve.

Stara priča

Evo mala izmišljena priča sa mnoštvom starih riči da se malo podsitimo našeg zavičajnog izričaja koji je kroz povist bio pod utjecajem raznih osvajača i kultura. Imamo i našu posebnu stranicu sa starim ričima Stare riči i izrazi koju i dalje triba upotpunjavat da se ne zaboravi. Pa ako imate poneku staru rič da nije zabilužena, slobodno pošaljite. Možete i u komentaru ispod.

Sidin ti ja tako u prančioku i gledam zlogodine kako se vraćaju iz toplijih krajeva. Dolazi lišpe vrime. Al isto kad staneš u osin, grize za uši. Još do jučer su visili mosuri s kuća. Iz sela se čuje ničiji ćuko kako laje, sriću mu đav’ odnijo.

Penjući se uza basamake, mislim se šta ću reć ženi da svari u bronzinu za ručak. Nema do kašike. Mogla bi malo kisala kupusa i suva mesa, a kumpire napobaška. I rujnog vina iz bukare. Jučer sam žižinja, još mi u drobu orlja.

Pomaknem virange i pogledam kroz ponistru, kad ugleda’ malog susidovog zavrzana kako se zalaufa prema kući. Sav se zaraklio. Da ga je mater poslala da jon triba vlišno brašna za zaprećat kruv i ako ima malo varenike. Zamotan mu ja malo brašna u šudarić, ulijem varenike iz kotle u latarić i pošaljem ga vrcon kući.

Nakon ručka, umisto da prilegnem, zakrakunam vrata i oden malo u komšiluk. Triba javit kumu novost. “Evala kume: Meni maštuluk, tebi rođenje unuka.” Počastimo se povismenom i pršutom, nazdravimo, ajde dalje.

Isprikuće, rodijak mi cipa drva. Prava japija! Govorim mu da ne ćopti, nego da lipo cipa sve na jednu ćulu. Dica mu skupljaju triske i brvoljine, a žena slaže prašku za odložit vatru. Dobro se opotio i umorio. Dajem mu plosku da popije malo rakije, dobra je za mišiće. Pitam ga kako mu mater, kaže da leži na otomanu, boli je. Kidisala u šušanj, pa se priladila, uša joj led u kosti, cila se okočenila. Uz to je drvo smirilo u nogu. Vata je cidiminac i dobro riplje. On je tio odvest u špidal, da jel pošandrca, prije bi u šamatorje nego u doktura.

Iđen zaitnit vode iz čatrnje pa odnit u pojetu blagu da se napije, bacit im malo piće i štogod kokošima da ćopaju.

Pogledam na relo, ono već 4 ure. Zovem dicu da se spremaju na dotrinu, da ne zaborave libar i lapeše. I da dobro slušaju šta će pop predikat. Usput nek mraknu tuđe kokoši iz vrtla.

Evo već je ćindija, bilo se razgalilo maloprije, sad se opet namrkosilo, vakat je za ić kući. Poče dika kap, a nisam ponio lumbrelu sa sobom. Skroz sam smetnio da moram spremit anjcuk i mašlo sutra za misu.

Valja štogod večerat, očenit ću komad kukuruze i šta je ostalo koštradine od danas. Žena govori da ne jiden tako kasno al badava joj govorit.

Ukrkim dicu i zašuškam ih u krevetu, pokrijem ih sukancem, poljubim škapular, prikrstim se i u krpe!

Restauracija oltara stare crkve u 2020.

Opis umjetnine:

Drveni polikromirani oltar sv. Ivana Krstitelja dio je inventara crkve sv. Ivana Krstitelja u Dobranju. Oltar je spojen s bočnim zidovima, a odvojen je od istočnog zida 40 cm. Oltarna arhitektura sastoji se od predoltarnika plitko profiliranog ruba s unutrašnjim poljem obrubljenim profilacijom u kojem je marmorizirani oslik. Na kamenoj predeli, ukrašenoj klesanim i bojanim cvjetnim rozetama, smještena je drvena predela ukrašena kružnim ornamentima unutar kojih su cvijetne rozete. Nad kvadratičnim postamentima uzdižu se po dva stupa jonskih kapitela plitkih baza koji nose gređe istaknute profilacije sa trokutnim zabatom, također naglašene profilacije. U timpanu su glave dvaju anđela raskriljenih krila između kojih je smješten medaljon s laticama. Nad stupovima proteže se gređe nad kojim je prekinuta atika. U timpanu su glave dvaju anđela raskriljenih krila između kojih je smješten medaljon s laticama Središnji dio oltara čini kvadratna niša koja završava lukom. Glave anđela raskriljenih krila aplicirane su poviše rezbarene ukrasne letvice luka, a u tjemenu luka niše je smještena voluta na kojoj je glava anđela raskriljenih krila. Oltar je oslikan marmorizacijom. Dio oltara čine i dvije bočne slike na dasci. S desne strane je slika s prikazom sv.Jure na konju, a s lijeve sv.Mihovil.

Drveni polikromirani oltar sv. Ivana Krstitelja iz naše stare crkve spada u zaštićena pokretna kulturna dobra Republike Hrvatske, te se restaurira 0d 2013. godine. Za ovu godinu Ministarstvo kulture je osiguralo 50 000 kuna za restauraciju.

Od radova u 2020. izveden je retuš na oltaru, podljepljivanje i 1. faza čišćenja na predoltarniku.

Kako se radovi na oltaru polako bliže kraju, potribno će biti osigurati uvjete da se obnovljeni oltar vrati u staru crkvu jer trenutno postoje problemi s vlagom i nedovoljnom uređenošću stare crkve koje je, podsjetimo, također zaštićeno nepokretno kulturno dobro Republike Hrvatske.

Evo nekoliko slika radova iz 2020. godine di konkretno možemo viditi napredak u obnovi:

S obzirom da se uskoro očekuje prijelaz zemaljskog TV signala sa DVB-T na novi DVB-T2 standard, još jednom uputa šta to znači za sve one koji televizijski signal primaju putem antene:

Gledatelji trebaju imati TV prijamnik koji može primati DVB-T2/HEVC-H.265 signal. Ako TV prijamnik nema tu mogućnost, mogu kupiti digitalni prijamnik koji podržava DVB-T2/HEVC, ili novi TV. Većina televizora koji su kupljeni u zadnjih 2-3 godine već posjeduje DVB-T2 prijamnik.

Podsjetnik za naše Dobranjčane da će u našoj Županiji gašenje starog signala biti 12.11.2020.

Proslavljen Dan Zahvalnosti

U Dobranjama je u sridu 5. kolovoza pokraj župne crkve svečano proslavljen Dan Domovinske Zahvalnosti. Iako je dan prije i veliki dio tog dana padala kiša što nam je u organizaciji stvaralo nešto problema, ipak se nebo smilovalo pa smo misu za domovinu i kasnije zabavno glazbeni dio imali po dobrim vremenskim uvjetima.

Misu za domovinu u staroj crkvi je predvodio don Augustin uz koncelebraciju don Alojza Ćubelića, don Krunoslava Jurakovića i đakona Miljenka Bošnjaka. Nakon mise išlo se u procesiji do spomen obilježja u groblju di je dano odrišenje za sve pokojne branitelje.

Odmah iza mise uslidio je zabavno glazbeni program na kojem je đakon Miljenko predvodio molitvu za sve branitelje, te pozdravio sve okupljene. Nastupom su nas zabavljali Frane Jukić i prijatelji. U odličnoj atmosferi i fešti koja je trajalo do kasno u noć, okupilo se oko 300 Dobranjčana i naših gostiju iz raznih krajeva Lipe Naše, posebice iz susjednih nam sela.

Ove godine smo morali izostaviti sportski dio, s obzirom na vremenske (ne)prilike i stanje terena.

Fala svim našim gostima i Dobranjčanima koji su svojim dolaskom uveličali ovu proslavu. Fala Općini Cista Provo i tvrtki Strabag d.o.o. i našem Marku Milardoviću na financijskoj potpori. Fala NK Commerce d.o.o. Aržano, Bistro Zagreb (Tonka Bodrožić) i našem Ivanu Ćubeliću Šurjaku na donacijama. Fala članovima naše Udruge i svima koji su pomogli u organizaciji proslave, posebno onima koji su podnili najveći teret u zadnjih nekoliko dana.

Veliko FALA hrvatskim braniteljima koji su nam omogućili da se ovog dana radujemo i budemo ponosni i zahvalni u slobodnoj domovini Hrvatskoj.

Obnova baštine 2020.

Baš kad smo pomislili da je proliće došlo ranije nego smo očekivali, čim je kalendarski počelo, zima nam je vratila svojim ugrizom. Jaka bura zadnjih 3 dana spustila je temperaturu u Dobranjama ispod nule, čak je i “od žesti” propadao snig u nekoliko navrata. Sve šta je procvitalo, teško da je preživilo.

Na stranicama Ministarstva kulture RH objavljene su liste odobrenih programa obnove kulturne baštine za 2020. godinu koje će Ministarstvo financirati.

https://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=23797

Među odobrenim programima zaštite na nepokretnim kulturnim dobrima za 2020. godinu i ove godine se nalazi Sklop “Vuletić”, kapelica sv. Ive sa pripadajućim bedemom i građevinama. Odobreni iznos ove godine je 50 000 kuna.

Također, među odobrenim programima zaštite na pokretnim kulturnim dobrima za 2020. godinu nalazi se glavni oltar naše stare crkve iz 18. stoljeća. Odobreni iznos ove godine je 70 000 kuna.

Evo jedne zanimljive slike kako je skončala jedna kuna na mini trafostanici između Vujevića i Lerotića. Ko zna šta ju je gonalo.

Malo iz povijesti

Pogledajte kako je izgledala katastarska mapa Dobranja iz mletačkog vrimena kod podjele zemlje 1725. godine. Na njoj se mogu uočiti brojni lokaliteti i nazivi u Dobranjama koji i dan danas postoje.

Tako npr. za našu staru crkvu stoji “Chiesa di San Zuane” (crkva sv. Ivana), za bunare ispod crkve “Due bunari Bristovize” (2 bunara Bristovac), na Dubravi imamo “Casa di Giure Chiubelich” (Kuća Jure Ćubelića), a iza “Aigua Rugnaviza” (Voda? Runjavice), za dobranjsko polje “Capmagna di Dobragne” kraj kojeg se nalazi “Bunar Giebazusa” (bunar Gibazuša). Od donjem dila sela daju se pročitati neke kuće: “Blas Setka”, “Nicola Setka”, “Vujavich”, “Ancich”, “Grgo Lerotich”, “Stipan Miloradovich”, “Giure Chiavar”, “Ilia Burazin”, “Matij Mitrovich”, “Lovre Lerotich”, pa još imamo “Bunar Pischiet” (bunar Pišćet), “Sito Podgradinom” (Misto pod Gradinom).

Iz jednog novinskog članka o povijesti stolačkog kraja u Hercegovini imamo priču o Vuku Popratoviću koji je bio iz plemena Hrabrena – Miloradovića – Stipanovića (iz kojeg potječu današnji Milardovići). Zanimljivo je da je Vuk Popratović branio Siget 1566. god. kao jedan od najbližih suboraca Nikole Šubića Zrinskog di je junački poginuo o čemu piše u svojoj knjizi “Obrana Sigeta”, dr. Anđelko Mijatović.

Iz vrimena drugog svitskog rata evo jedne razglednice koju Domobran Jozo Vuletić šalje iz vojne pošte u Italiji svojoj majci 1942. god. u kojoj piše kao što se uvik u nas pisalo u pismima i razglednicama: “Javljam se da sam živ i zdrav kao što i vama želim… Kada primiš ovu kartu odmah piši šta ima novoga… Drugo nemam šta da pišem nego primi pozdrav… Pozdravi ćaću i ostale”. Za adresu piše: “selo Dobranje, ZP Cista, N.D. Hrvatska”

A iz vrimena kad u selu još nije bilo auta, kad su jedino prijevozno sredstvo bila volovska zaprežna kola, kad su naši stari često išli u livanjsko polje di su imali zemlju, pa su kola morala bit registrirana, ko danas auta. Evo kako je izgledala registracija od kola pok. Petra Ćubelića Lauškića:

Obnova oltara stare crkve

Drveni polikromirani oltar sv. Ivana Krstitelja iz naše stare crkve je zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske, te se već nekoliko godina restaurira. Restauracija je zahtjevna jer je bio u dosta lošem stanju, ali malo pomalo, svake godine napreduje prema svom kraju. Teško je reći koliko će još vrimena tribati za završetak radova, naravno, ovisiti će o dodiljenim sredstvima od Ministarstva kulture, nadamo se u roku 2 godine. Evo nekoliko informacija o radovima u zadnjih nekoliko godina (fala mr.art. Ivani Letilović):

Oltar je demontiran 2013.g. te transportiran u dijelovima u radionicu. Na drvenom nosiocu vidljivi su tragovi oštećenja nastali djelovanjem crvotočine i vlage, kao i nedostatak drvenog nosioca. Slikani sloj velikim dijelom je oštećen, vidljiva su osipanja i odizanja bojenih slojeva kao i dijelom nedostatak slikanog ili bojenog sloja. Oltar je cijelom površinom prekriven slojem površinske nečistoće i voska. U kampanji radova 2015.g. oltar je očišćen od voska i površinske nečistoće, te je uklonjen dio preslika, 2016. godina nastavljeno je uklanjanje preslika. U 2017.g. izvršena je 3. faza uklanjanja preslika. U 2018.g. izvedene su rekonstrukcije nedosajućih dijelova drvenog nositelja. U 2019.g. izvršena je rekonstrukcija preparacije na glavnini oltara.

Evo nekoliko slika radova iz 2019. godine:

Dobranje na starim mapama

U neprestanoj potjeri bespućima interneta za informacijama o dobranjskoj prošlosti, posebice pretražujući stare mape Hrvatske i Dalmacije, zanimljivo je bilo vidit koliko je uopće Dobranje bilo prikazivano na starim mapama, što djelomično ukazuje na njegovu važnost u određenim povijesnim razdobljima.

Zasad nisam uspio naći niti jednu mapu koja je prikazivala Dobranje prije 18. stoljeća, bar pod ovim imenom sada. Na tim starijim mapama se u starijim vrimenima od susjednih mista moglo viditi Tronum (Cista Velika) i Ludrum (Lovreć) od starih rimskih naselja, pa mista poput Cacuina (Čačvina), Noviselle (Nova Sela) od kasnijih.

Mape sa najranijim prikazima Dobranja koje se u to vrime prikazivalo kao Dobragne ili Dobragn, možemo naći od početka mletačke vladavine Dalmacijom kad je od Turaka oslobođena Imotska Krajina (od 1717. god.). Iz tog vrimena, na nekim mapama se ponekad može vidit i Aptovac (područje nedaleko od Ančića kuća).

Jedna od najstarijih mapa sa prikazom Dobranja koju sam do sada našao je Karta vojno-sanitarnog kordona na mletačko-osmanskoj granici koju je napravio Melchiori 1731. godine. Možete je viditi u Muzej Sinjske Alke. Iz 18. stoljeća još je nekoliko karti Dalmacije na kojima se prikazuje Dobranje (autori: Santini, Riviera, Cantelli…).

Već početkom 19. stoljeća, Dobranje se redovito nalazi na svim zemljovidima Hrvatske i Dalmacije, posebno od vrimena francuske uprave zbog važnosti Napoleonove ceste koja je od Budimira prolazila preko Manidrage kroz Dobranje prema Bosni (autori: Kipferling, Handtke, Flemming, Vandermaelen…).

Povisna potraga se nastavlja, u međuvrimenu pogledajte galeriju starih mapa.