Znate onaj početak iz Hasanaginice:
Što se bjeli u gori zelenoj?
Al’ su snjezi, al’ su labudovi?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
labudovi, već bi poletjeli;
nit’ su snjezi, nit’ su labudovi…
E, pa ovdi nije ni jedno ni drugo nego – slana. Pazite kako čitate: Dugouzlazni a – slaaaana.
Po definiciji otprilike:
snježnobijeli talog, sličan inju, koji se nakuplja pred jutro za hladna i maglovita vremena na zemlji i na granju drveća, smrznuta rosa; mraz [pala slana; uhvatila se slana]
Eto nakon puno dana južine, kiše i dosta toplog vrimena, jučer izjutra izvedrilo, a naše polje zabililo ko da je pa’ snig. Zato uvik naši govore da neke kulture teško mogu uspit u našem polju, npr. za kumpire bi često rekli da ih je odnila slana koja je baš karakteristična za naš kraj u prolitno, ali i u jesensko vrime.
