U Dobranjama je škola otvorena vrlo kasno. Premda je već 8. svibnja 1922. Učionsko vijeće iz Imotskog tražilo od Župskog ureda osim broja obitelji i “broj djece dorasle za školu”, škola nije otvorena još dugo vremena poslije toga. Usprkos tome u ovom je selu uvijek bilo barem nekoliko pismenih ljudi. Oni su pisati i čitati naučili u susretima sa svećenikom i obrazovanim ljudima u vojsci ili na radu, jer su Dobranjčani odavna putovali svijetom zarađujući kruh. Najviše je bilo onih koji su postali pismeni slovkajući iz “svetih libara”. Djeca su početno znanje, prva slova naučili pišući u prašini i lugu.
Da su u Dobranjama bili doista rijetki koji su znali pisati, pa makar i samo svoje ime, vidi se iz prijepisa Matica vjenčanih koji su sačuvani u Nadbiskupskom arhivu u Splitu. Naime, prigodom sklapanja brakova svaki od kumova trebao se potpisati, kao i mladenci. No, tamo se može pročitati da “se ovi ne znaju potpisati te čine križe”. Takvo stanje se nalazi sve do 1937. god.
Osjećala se neminovna potreba za školom te su tadašnji župnik Ivan Vrdoljak i seoski glavar Perko Milardović uputili molbu organima kotarske vlasti. Škola je napokon otvorena premda nije bilo školske zgrade. Prva učiteljica je počela s radom u privatnoj kući, u zaseoku Vuletići 1939. No, roditelji ispočetka ne shvaćajući potrebu škole, svoju djecu radije šalju da paze stoku na ispaši zbog čega 21. svibnja 1939. “Općina Imotski šalje opomenu Banske uprave o nemarnosti roditelja koji ne šalju djecu u školu da ih se opomene”. Tog ljeta napustila je Dobranje i učiteljica, pa župnik ponovo urgira kod vlasti sada, Banovine Hrvatske u Zagrebu 16. rujna da se pošalje učitelj.
Ratne neprilike bile su smetnja u radu tek otvorene škole ali, na već započetim temeljima lakše je bilo nastaviti poslije rata, premda ni u ratu nije bilo duljih prekida škole. U tako tijesnom prostoru i slabim uvjetima škola radi sve do 1953. god.
A onda je otvorena nova, od kamena sagrađena škola. Izgrađena je usred kamenjara gdje je okoliš nepristupačan za rekreaciju i slobodne aktivnosti djece. To se dogodilo zbog toga što je nekolicina tražila da škola bude jednako udaljena od svih zaselaka.
U Dobranjama se održavala nastava samo za niža četiri razreda osnovne škole. Daljnja četiri razreda djeca pohađaju u Cisti Velikoj gdje putuju autobusom, a njihovi prethodnici su svakog dana pješačili pet kilometara do škole i pet nazad. Nakon osnovne škole gotovo svi đaci odlaze na daljnje školovanje u Split. Mnogo je Dobranjčana završilo različite škole i fakultete te svoj kruh zarađuju diljem Lijepe Naše.
Nažalost, zbog vrlo malog broja djece škola je zatvorena 2010. godine.