… i mladost jurnu na put do sunca, slobodu braniti…
S ponosom se može kazati da je naše selo dalo veliki doprinos u borbi za slobodu i samostalnost Hrvatske. Praktički svi sposobni momci su se odazvali na poziv domovine, te kroz različite postrojbe hrvatske vojske sudjelovali u ostvarivanju tisućljetnog sna.
Sve je počelo organiziranjem prvih straža u selu početkom rata i pristupanjima hrvatskim dobrovoljačkim postrojbama. Kasnije, Dobranjčani su, uglavnom, bili raspoređeni u dvije legendarne brigade: 4. splitska brigada – Pauci (3. imotska bojna), te 115. imotska brigada, iako je dosta Dobranjčana koji ne žive u Dobranjama bilo i u drugim hrvatskim postrojbama.
Bili su to dani ponosa i slave, želja i iščekivanja, molitve i straha, miješali su se osjećaji tuge i sreće. O, koliko se noći probdjelo u Dobranjama iščekujući, osluškujući zvuk vozila, pucanj puške… Jer to su bili znaci da se ratnici vraćaju s bojišta i da je sve u redu. Susreti prijatelja, zagrljaji, stisak ruke, ratne priče uz nezaobilaznu kapljicu, bile su to slike jednog vremena koje se ne zaboravlja. Pa, opet sutra, rastanci, odlasci u nepoznato, neizvjesnost, zabrinutost…
Dobranjčani su sudjelovali na mnogim bojištima i u mnogim akcijama: Zima 94., Skok 1 i 2, Ljeto 95., Oluja, Južni Potez, Maestral… Hrvatsku su bili prisiljeni braniti i na teritoriju BiH jer su srpske snage koristile teritorij BiH za napade na Hrvatsku. Za opisati sve situacije i događaje u kojima su se naši momci našli za vrijeme rata trebalo bi nekoliko knjiga. Bilo je i sasvim običnih dana kad se samo čekalo i čuvalo položaje. Bilo je dana kad se jedva sačuvala živa glava, kad je život visio o koncu. Pa sve do trenutaka oslobađanja hrvatskih mjesta i trijumfalnog ulaska u Knin.
Gdje god da su išli, naši su ratnici bivali ispraćani molitvama ostalih Dobranjčana (svake se nedjelje molio jedan Očenaš na kraju svete mise za branitelje), nosile su se krunice i slike svetaca zaštitnika. A sam Bog zna koliko su mu molitvi uputili na bojištima, skrivajući se u bunkerima od neprijateljske vatre, te pred odlazak u opasne akcije. Bogu hvala, svi su se živi vratili kućama.
Nekoliko Dobranjčana je bilo ranjeno: Jure Ćubelić, Ante Ćubelić, Ivica Ćubelić, Mate Ančić, Ivica Vuletić, Stipan Vuletić. Svi su se oporavili. U Dobranjama je 2001. godine podignut veliki 8-metarski križ na brdu Blagoslov kao zahvala Bogu što je sačuvao živote naših Dobranjčana u domovinskom ratu. Na njemu piše:
Ovaj tekst je napisan da se na zaboravi što su sve ti ljudi proživjeli i koliko su se žrtvovali za slobodu i nezavisnost naše države. Vjerojatno sam neke Dobranjčane zaboravio ili propustio upisati, neka mi oproste.
Hvala momci! Bog Vas blagoslovio!
Mrvica, Šejo, Balajka, Pajdo, Škija, Pere (pok.), Reljić, Prijatelj, Pele, Mate, Zdravko, Agi, Joko, Pajo, Oman, Dandi, Marinkić, Led, Šurjak, Jure, Žika, Crni, Stipić, Zujo, Petar, Baja, Pjesnik, Ante, Damir, Milić, Pilot, Grle, Brko, Mešković, Lovac, Duća, Droga, Faca, Milan, Guverner, Ivan, Galić, Muzer, Badžo, Ustaša, Miro, Miroslav, Vlado, Jozo, Vukas, Gospodinić, Vinko, Poma, Nediljko, Marinko, Slavko, Ante(pok.), Jakov, Iko, Bože, Mate, Tomo, Ivan, Ivica…