Dobranjske staje su poseban dio povijesti i načina života Dobranjčana. Sve do šezdesetih godina 20. stoljeća stanovništvo je jedan dio godine odlazilo živjeti u staje u Gaj i Tercu. Razlog tome je bilo mnogobrojno blago (ljudi i dan-danas stoku nazivaju blagom jer je stoka, uz zemlju bila sve što su imali i od čega su živjeli) za koje nije bilo dovoljno pašnjaka unutar samog sela jer je cijelo dobranjsko polje bilo obrađeno i iskorišteno.
Početak selidbe svake godine ovisio je o vremenskim prilikama, ali, uglavnom se selilo u razdoblju poslije Uskrsa do blagdana sv. Ive 16. svibnja. Kod staja se ostajalo do sredine listopada, odnosno, onoliko koliko bi vremenske prilike dopustile. Vrlo mali broj ljudi je ostajao u selo za vrijeme tog razdoblja. Vrijeme odlaska stajama zvalo se “prkljanje” (govorilo se: “kad ćemo prkljati?”), a to je značilo pakiranje, spremanje stvari za selidbu. Inače, riječ “prkljanje” dolazi od riječi prkljaga – prtljaga. Šezdesetih godina prestaje taj običaj selidbe stajama najviše zbog školovanja djece. Tada se samo odlazilo nahranit blago koje je bilo u stajama, ili ga pustit na pašu, a vraćalo se kući isti dan.
Dosta tih staja je srušio zub vremena (Gaj: Dulbezove, Bocine, Jakovine, Markanove, Nikoličića, Okanove, Stipića, Šuljinove, Čulića, Šejtanove, Lauškića; Terca: Šestanove, Ivankovića, Škaričića, Brazinove), ali i dosta ih se održalo. Neke su obnavljane i popravljane.
U Gornjem Gaju sačuvane su ove staje: Šestanove (Zidine), Vujevića, Banine, Džidžonjine, Poljakove, Joskića, Lugonjića, Radulove, Antića, Boškine.
Donji Gaj (sačuvane): Ančića, Bekavčove, Suljića, Salaturića, Ivankovića, Tokušića, Mišove, Jamanove.
Terca (sačuvane): Dulbezove, Biline, Golubove, Đumine, Džokine, Salaturića, Okanove, Pogačušića, Kekine, Pilipove, Jakovine, Kuđine, Marijanove, Gušove, Lokića.
Danas, staje služe kao sastajališta i odmarališta naših lovaca, ali i kao idealna mjesta za odmor, za bijeg od monotone svakodnevice i uživanje u izvornoj ljepoti prirode.
