U subotu, 31. svibnja 2025. godine, u mjestu Grab, predio Podi, pokraj Trilja, na Markovića jami obilježit će se, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, 81. obljetnica pogibije 140 pripadnika hrvatske vojske i civila krajem svibnja 1944. godine. Ubijeni hrvatski vojnici podrijetlom su iz cetinskog, imotsko-bekijskog, duvanjskog, ljubuškog i vrgoračkog kraja.
Svetu misu na jami s početkom u 10.30 predslavit će don Tomislav Ćubelić, župnik Župe Porođenja Blažene Djevice Marije Srinjine.
Na slikama možete viditi kako su glasovali Dobranjčani u I. krugu lokalnih izbora 2025..
U Općinsko vijeće Općine Cista Provo na listi HDZ-a izabran je Mijo Ćubelić, te na listi MOST-a i HSP-a Antonija Ćubelić.
Za novog načelnika je izabran Tomislav Šitum, kandidat HDZ-a.
Na blagdan sv. Ivana Nepomuka u petak misu je kod kapelice sv. Ive u Ćavarima predvodio don Augustin uz koncelebraciju don Petra Dukića. Don Augustin je u svojoj propovidi naglasio kao današnji svjetski vladari vladaju ljudima strahom i silom, ali za sv. Ivana Nepomuka je jedini put bio Evanđelje i Isus Krist i od toga nije odstupao.
Ove godine je bilo izrazito ladno i burovito vrime, pa su mnogi promrzli za vrime mise. Ali nakon duhovnog okripljenja, uslidilo je i tjelesno, pa je mnoge ugrijao gulaš od divljači, piće i kolači. Tako da je opet vladala lipa atomosfera i ugodno druženje Dobranjčana i njihovih gostiju.
Fala svima koji su sudjelovali u organizaciji, pripremanju kapelice i dvorišta, spremanju i posluživanju hrane i pića, i tako dali svoj doprinos svečanoj proslavi blagdana sv. Ive.
Ove godine smo proslavili 235 godina kapelice i 240 godina okolnog sklopa.
Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 14. travnja 2025. donijela:
Odluku o raspisivanju izbora za članove predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave
i
Odluku o raspisivanju izbora za općinske načelnike, gradonačelnike i župane te njihove zamjenike
U nedilju 18. svibnja 2025. godine održat će se lokalni izbori u Republici Hrvatskoj. U Dobranjama, izbori će se održavati u prostorijama “Ambulante”, u ulici Domovinskog rata 7.
Evo pregleda kandidacijskih listi:
U petak 16. svibnja 2025. je blagdan sv. Ivana Nepomuka. Sv. misa će biti u 18.00 sati kod kapelice sv. Ive u zaseoku Ćavari.
Nakon mise druženje i zakuska.
Poziv svima koji mogu da dođu.
Ima jedna jabuka u Ćavara — ne bilo kakva, za nas je u to vrime bila prava kraljica svih stabala. Krošnja joj se širila nad nama kao zeleni krov djetinjstva, a deblo je pod rukom bilo hrapavo i živo, kao da još uvik pamti svaku ruku koja ju je ikada dodirnila.
Za nas, dicu iz sela, ta jabuka nije bila samo drvo. Bila je naše skrovište, naša tvrđava, brod koji plovi dalekim oceanima, pa čak i naš dvorac iz bajki. U njezinim granama živile su naše priče, naše tajne, naša najglasnija smijanja i najtiše tuge. Bilo je samo dovoljno reći “Ajmo na jabuku” i to se nikad nije odbijalo.
Najveći izazov na jabuci su bile genge — šest ili sedam odabranih grana s kojih smo se mogli zaljuljat (zagengat) i skočit na livadu. Prva genga bila je najbliža zemlji, sigurna i dostupna svima, kao stvorena za najmanje među nama i služila je za inicijaciju svih onih koji su nam se tili pridružiti. A zadnja je bila najviša, toliko visoka da si morao skupiti svu hrabrost da je dosegneš. Po gengama se mjerila hrabrost: tko se usudio zaljuljati na višim gengama i skočiti na livadu, bio je junak dana. Svi smo krišom trenirali, sanjali o tom skoku, planirali trenutak kad ćemo i sami “osvojit” najvišu granu. Svaki skok je bio mala pobjeda nad strahom, a svako genganje visoko među granama osjećaj slobode koji se ne zaboravlja.
Penjanje, ljuljanje i skakanje razvijali su u nama snagu, ravnotežu i spretnost, i to na način koji nismo ni primjećivali. Drvo nas je učilo kako procijeniti visinu, kako virovati vlastitim rukama i nogama, kako pasti i ponovno se popeti. Svaki uzlet na granu bio je vježba hrabrosti, a svako spuštanje vježba opreza i snalažljivosti. Na toj jabuci rasle su, zajedno s nama, i naše motoričke vještine, čvrste poput njenih grana.
Plodovi te jabuke ritko bi doživili zrelost. Čim bi jabuke zadobile prvu zelenu boju i koliku-toliku veličinu, brali bismo ih nestrpljivo — tvrde, kiselkaste, još nedovoljno zrele, tukli bi ih o stablo da smekšaju – i jili ih pod krošnjom, brišući lipljive ruke o majice i smijući se do suza.
Svatko od nas je imao svoje misto na toj jabuci. Jedni su sidili u širokim račvama grana, drugi na skrivenim mjestima di su listovi stvarali guste zavjese. Bilo je mista toliko duboko u zelenilu da si moga nestat cili sat, a da te niko ne pronađe. Ponekad bi dani bili tako dugi i lini da bismo samo ležali na granama, ljuljajući se lagano, slušali zrikavce, gledali oblake koji su putovali nebom i pričali priče koje smo izmišljali na licu mjesta — o skrivenim blagima, o zmajevima koji spavaju ispod korijena naše jabuke, o tajnim prolazima u druge svitove.
Kad bi došlo vrime za ručak, majke bi nas zvale kući, vičući naše ime preko livada i puteljaka, “ukajući” glasno i strpljivo. A mi bismo im, jednako tako “ukajući”, tužno odgovarali s krošnje, nezadovoljni što moramo napustiti svoje kraljevstvo, makar i nakratko. A kad bi roditeljskom strpljenju došao kraj, uslid našeg odgađanja dolaska, začulo bi se “Poznat ćeš kad dođeš”. To bi bio znak za žurno udaljavanje od jabuke i brže-bolje kući.
Danas još samo deblo čuva tragove svih naših dičjih dana. Stablo je starije, naše genge su posičene i udarile su nove mladice, kao da čekaju nove generacije… Al nema nas…. Ipak, kad god prođem pokraj nje, kao da i u njezinoj novoj krošnji još uvik šapuću naši smijovi i naši snovi.
Danas dica više ne traže grane da im budu genge, ni krošnje da im budu skrovišta. Njihova hrabrost više se ne miri skokom s visine, već brzinom prstiju po ekranima. Umisto oguljenih koljena i prašnjavih dlanova, danas su tu svitleći zasloni, igrice i slike koje drugi smišljaju za njih. Mašta se preselila u elektroničke svitove, a vrime koje smo nekad provodili među lišćem sada se provodi pred ekranima.
Ponekad se pitam može li još koje stablo dočekati dicu da ga pretvore u svoje kraljevstvo? Ili su ta vrimena ostala zakopana negdi među korijenjem naše stare jabuke, zajedno s onim danima kada smo znali da su najlipše igre one koje sami stvorimo.
Za pisanje ovog sastava poslužio sam se malo i pomoću umitne inteligencije, kako bi oživio sliku onih dana pod jabukom — jer, iskreno, ne sićam se da nas je iko ikad slika dok smo se tamo igrali. Možda sam, upravo koristeći modernu tehnologiju da opišem nešto tako jednostavno i prirodno, zapravo napravio ono o čemu ovaj sastav i govori — otišao u drugu krajnost, onu današnju, di se čak i uspomene stvaraju digitalno.
Dana 3. svibnja 2025. napustila nas je
Sprovod će biti u utorak 6. svibnja 2025. u 16.00 sati na mjesnom groblju u Dobranjama.
Pokoj vični daruj joj Gospodine i svitlost vična svitlila njoj. Počivala u miru Božjem.
Evo zanimljivog isječka iz jednog starijeg zapisnika primopredaje u našoj župi (od 30. 11. 1918.) o godišnjim dužnostima župljana prema župniku, takozvanoj redovini (nadam se da sam dobro prepisao sa dokumenata).
Dužnosti župljana naprema župniku
1. Svaka kuća mora dati na godinu jedan varićak čiste pšenice ili po novoj mjeri lit. 13 3/10 i to starešina.
2. Na drugu kućnu čeljad od navršene godine četrnajeste po jedan varićak ili po novoj mjeri lit. 13 3/10 ječma, kukuruza ili utresena prosa.
3. Svaka kuća daje po jednu bukaru pšenice mjesto somuna o Uskrsu i Božiću.
4. Na Trojicu svaka kuća daje 1/2 litre vune, masla i sira.
5. Svaka kuća daje jedno pulastre.
6. Svaka stopanjica daje u korizmi jaja od tri do dvanajest.
7. Starija cura u kući daje u korizmi jedne bugavce.
8. Svaka kuća daje o Božiću pleće mesa, vina 1 1/2 lit. i novčića šest.
9. Svaka kuća imajuća paripče tovar drva, ostale bremena dva.
Dobranje, 30/11 1918
Prije nekoliko dana na Veliki Petak išli smo u procesiji oko crkve s Presvetim ispod novog baldahina. Nedavno je i pokaznica (ostenzorij) u kojem se nalazi Presveto također kompletno obnovljena. Evo nekoliko zanimljivih crtica iz povijesti ove pokaznice koju u župi imamo već 90 godina:
U Zapisniku primopredaje od 26. 8. 1937. među crkvenom pokretnom imovinom spominje se i nova pokaznica. (Jedan novi ostensorium nabavljen 1935. god. sakupljanjem milodara, pošto je stari bio ukraden 1933. god. početkom osmog mjeseca. Novi ostensorium jest od srebra pozlaćen.)
Iz jednog starijeg zapisnika primopredaje (od 30. 11. 1918.) saznajemo kako je ukradena pokaznica bila od tuča, pozlaćena.
Slikarske radionice su u zadnje vrime dosta popularne u našoj općini, kao mista druženja, učenja i zabave. Tako je Antonija Ćubelić, iskoristivši iskustvo sa nekoliko ranijih radionica održala malu slikarsku radionicu u Dobranjama za dicu. Tema je bila prigodna za ovo doba godine – Uskrsnuće. Na radionici je bilo vrlo zanimljivo, dica su se dobro zabavila, naučila ponešto o slikarskim tehnikama, a plod njihovog truda su lipi radovi koji će im ostati za uspomenu. Ko zna, možda se u nekima probudi i umjetnički duh. Lipo bi bilo ovako nešto ponoviti još po koji put i za više dice.
